E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
ilok-vukovar-vucedol
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
KULTURNA BAŠTINA  >  Dokumentacijske zbirke  >  Zbirka fotografske dokumentacije   >  Galerija  >  Gjuro Szabo

GJURO SZABO

- krčitelj putova u povijuše zapletene struke -

 
Gjuro Szabo rođen je 3. veljače 1875. godine u Novskoj, kao sin Gjure, rodom Osječanina, dužnošću na položaju kapetana Krajine, u slobodno vrijeme naklonjenom literaturi te šahu, kojega je prvak, tada, u Hrvatskoj. Gjuro Szabo, junior, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završava u Zagrebu, stekavši uz izbijanje sata staroga zvona sv. Marka i u baroknom blještavilu crkve sv. Katarine, kako navodi Josip Horvat, solidno klasično obrazovanje. Od 1892. do 1896. boravi u Beču i studira germanistiku, upoznavši se usput i s ovdašnjim barokom; za boravka u Nürnbergu i srednjeeuropskom gotikom.

Godine 1897. započinje Szabovo učiteljevanje, na gimnaziji u Senju. Privlače ga ovdašnji spomenici kulture, kao i glagoljaška kultura obližnjeg otoka Krka. Služba ga vodi dalje do historicističkog Osijeka, grada njegova roda, zatim Bjelovara, u kojemu službuje punih šest godina te upoznaje spomenike grada i šire okolice. Nakon čitavog desetljeća ispunjenog prosvjetnim radom, Szabo 1907. godine nastavlja s podukom u Zagrebu, na gornjogradskoj gimnaziji, gdje je nekoć i sam bio đakom.

Dešava se to u godini nakon rušenja Bakačeve kule, krune Bolleovih „čistunskih rabota“ na katedrali, ujedno i čina što će postati prijelomnim za osnivanje službe zaštite spomenika i ključan za pokretanje čitave lavine polemika oko pravovaljanog načina očuvanja i obnove povijesnih spomenika. Rušenje Bakačeve kule dalo je uvidjeti kako se takvom i sličnim slučajevima može i mora djelotvorno suprotstaviti jedino organiziranim čuvanjem spomenika, a osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata sa zadaćom zaštite starina nemalo pred rušenje kule nije se, nažalost, pokazalo u ovom slučaju učinkovitim.

Prve korake ka organiziranom čuvanju spomenika učinio je ugledni kulturni radnik, profesor i pisac povijesti Hrvata Tade Smičiklas. On je, upoznavši prethodno tadašnji način čuvanja spomenika u Austriji i Ugarskoj, potakao Kraljevsku zemaljsku vladu da osnuje savjetodavni organ za čuvanje starina. Tako je vlada 20. srpnja 1910. odobrila osnutak Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Povjerenstvo je stavljeno pod neposredni nadzor bana, tada Tomašića. Prvi predsjednik Povjerenstva postaje Tadija Smičiklas, ugledni kulrurni radnik, profesor i pisac povijesti hrvatskog naroda, a članstvo mu također čine  istaknute ličnosti kulturnog života, konzervatori, primjerice Josip Brunšmid, Viktor Hoffiler, Emilije Laszowski, Martin Pilar, Stjepan Podhorski, Janko Barlč; nešto kasnije priključuju se i Vladimir Tkalčić, Branko Šenoa, Većeslav Heneberg, Vjekoslav Noršić, Josip Matasović, Julius Kempf, Ivan Rupčić i dr. Svi oni po patriotskoj dužnosti širom sjeverne Hrvatske vode skrb o najrazličitijim spomenicima, nastalim, kako je izrijekom navedeno u statutu, do kraja 18. stoljeća.

Tajnik ovoga Povjerenstva, na osnovu osobnih zanimanja i publikacija o spomenicima, kao i na temelju posjedujućih slikarskih i fotografskih vještina, postaje - Gjuro Szabo. On će odsada, kako je ustvrdila Anđela Horvat pišući O djelovanju Zemaljskog povjerenstva… „uz različite druge kulturne dužnosti vući svu težinu konzervatorskog rada na svojim leđima preko 30 godina, a da nije postao konzervator sa službenom titulom“; i dalje: „iako je njegovo prezime postalo sinonimom naše konzervatorske službe koju je zadužio golemim zaslugama, od 1943. počiva na zagrebačkom Mirogoju pod naslovom: direktor Gradskog muzeja.“

Pogledavši unatrag na povijesno-društvene prilike i neprilike u razdoblju od osnivanja Povjerenstva do Szabove smrti u jeku Drugog svjetskog rata, treba naglasiti kako su najpoletnije i najsrčanije godine, kako konzervatorske službe, tako i Szaba, posebice (ako se to uopće može raščlanjivati?!) bile upravo godine do izbijanja Prvog svjetskog rata, pa i za njegova trajanja.

S osnivanjem Povjerenstvo preuzima, kako mu to i Statut nalaže, dvostruku zadaću: prva je evidentiranje i proučavanje spomenika te publiciranje spoznaja o njima; druga njihovo čuvanje. Govoreći o zahvatima na spomenicima, Povjerenstvo je svesrdno usvojilo suvremeno načelo konzerviranja, a budući ne zatvara oči pred životnim potrebama, surađuje sa suvremenim arhitektima, primjenjujući načelo kreativnog konzervatorstva. Usvojeno načelo spomeničkog očuvanja dijametralno je suprotno onom restauratorskom, koje u to vrijeme polazi s pozicija historicizma, a glavni mu je propagator i izvršitelj graditelj i restaurator Herman Bolle.
Konačno, u ovoj početnoj fazi, stav je Povjerenstva, i njegovog tajnika Szaba, kako za očuvanje spomenika nije toliko neophodan zakon, koliko njihovo upoznavanje, a shodno tome i buđenje ljubavi u narodu za starine.

Polazeći od takvog uvjerenja Szabo preuzima na sebe obvezu evidentiranja spomeničke baštine Hrvatskog zagorja, pa započinje sa sustavnim obilascima spomenika tadašnjih kotareva Pregrada, Klanjec, Krapina, Zlatar, Ivanec i Varaždin. Zapažanja s terena publicira u izdanjima Povjerenstva u Vjesniku hrvatskog arheološkog društva, od 1911. do 1916. godine, i ona predstavljaju osnovu njegovoj knjizi „Kroz Hrvatsko zagorje“ koja će ugledati svjetlo dana 1939. godine.

Međutim, Szabo u ovim godinama obilazi i druga područja diljem zemlje, o čemu svjedoče brojne njegove fotografije, danas zastupljene u fototeci Odjela za INDOK poslove kulturne baštine.
Izbijanje Prvog svjetskog rata sve će češće ometati Szabin  hitar i smjeran korak… 

S novonastalim poratnim prilikama nagore se izmijenilo stanje u blagajni kao i odnosi među članovima Povjerenstva. Izmijenile su se i granice, s njima i geografsko područje nadleštva Povjerenstva. Ono više ne pokriva širi Srijem (do Zemuna), ali zato obuhvaća Kastavšinu kao i otoke Krk, Rab i Pag. Nakon kraćeg uzmaka iz Povjerenstva, Szabo mu se vraća, ali unutar njega sve češće prepušten usamljenoj borbi. Djelovanje službe veže uz različite ustanove i društva, također i pojedince. Krajem dvadesetih godina Povjerenstvo mijenja naziv u Konzervatorski ured. Konačno početkom ovoga razdoblja Szabo kao spiritus movens Povjerenstva započinje i s muzejskom djelatnošću, postavši čelna osoba dvaju zagrebačkih muzeja.

Szabo se sada temeljitije posvetio proučavanju spomeničke baštine Zagreba, koje će u konačnici rezultirati publiciranjem djela „Stari Zagreb“. Iz njegovih nebrojenih članaka i napisa, sjajno je to iščitao i sintetizirao Tihomil Stahuljak, iskače godina 1919. (nakon 1903.) kao vremenski međaš između starog i novog Zagreba. No čini se kako bi istu godinu trebalo sagledati ne samo kao prekretnicu u životu urbanog tkiva zagrebačkog, kako sudi Szabo, već štoviše i kao prekretnicu samoga Szabova djelatnog životnog puta.

Od 1919. do 1926. godine Szabo obnaša dužnost ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt, od 1928. do kraja života Muzeja grada Zagreba. Godine 1926., u 51. godini života, Szabo iskušava gorčinu preranog umirovljenja, potpisanog perom tadašnjeg ministra prosvjete Stjepana Radića. Ono je, pod ruku s razočaranjem doživljenim prigodice, Szabu gurnulo u povremena melankolična raspoloženja i romantičarske uzmake u prošlost. Pa ipak čin umirovljenja nije uspio znatnije otupiti njegovu svjesnost i savjesnost prema radnim obavezama, dakako i skrbi o spomenicima. A i na ovom području  daleko je od prilika: materijalne neprilike, udružene s nedostatkom prave zakonske podloge, sustavno škode učinkovitosti Povjerenstva. Usprkos svemu Szabo promotivno piše o njima i odašilje brojne molbe i apele nadležnima kako bi onemogućili, ako je to ikako moguće, propast i još jednog spomenika, nazivajući, pri tome, Povjerenstvo „najjeftinijim zavodom u državi“. Iz istoga nije teško iščitati kako dobra volja, prečesto jednostrana, Szabina dakako, nije, ili točnije nije uvijek dovoljna za spas ugroženog spomenika.

Množina spomenika, pomanjkanje novca, posredno i vremena, nameće nažalost sve učestalije konzervatorske metode koje bismo mogli svesti pod nazivnik vatrogasnih i/ili dopisnih. Shodno tome djelotvornost službe jest neujednačena, a djelatnost slojevita. Pred službom su brojni izazovi: potrebno je spriječiti izvedbe loših projekata poput onog samostanskog kompleksa na Rabu; zaustaviti propadanje i devastaciju starih gradova u Čakovcu, Ozlju, Konjščini, Lopara kod Novog Vinodolskog, neophodno je zaštititi brinjsku kulu Sokolac, dvorac Krkanec, srednjovjekovnu grobljansku crkvu u Tornju, renesansni kortil u Senju i još niz drugih; treba pribjeći brojnim putovanjima, ali još brojnijim pisanim savjetodavstvima, neizvjesna, a pokazat će se, nažalost, razočaravajuća učinka, kao na primjer prilikom obnova krčkih crkvica sv. Vida kod Dobrinja ili sv. Donata u Puntu; i tako redom u nedogled. Szabo, međutim, ne jadikuje, štoviše prigodice ističe: „Nikad nisam volio plandovati, najteža je kazna za mene besposličarenje“! Mukom izvojevane pobjede izmjenjuju se s teško prihvaćenim porazima, ali i potkraj tridesetih godina sa sve narušenijim  zdravljem, kao posljedicom napornog rada i zahtjevnih putovanja. Intimno, jedan od simbolički najtežih poraza vjerojatno je nestanak s lica zemlje spašenog prvijenca Povjerenstva, drvene kapele u Erdovcu.

U jeku Drugog svjetskog rata, u Zagrebu, 2. svibnja 1943., u  69-oj godini života, nestao je s lica zemlje i Gjuro Szabo, krčitelj putova u povijuše zapletene struke, kako ga prozva njegov mlađi kolega Tihomil Stahuljak. Szabin duh i temelji koje je uzidao u konzervatorsku službu živi su i snažni još i dan danas.

U trenucima isprepletenim rezignacijom, ogorčenjem i buntom Gjuro Szabo, pišući pismo 1932. godine, prijatelju, zaključuje: „Mi smo izgubili svi, i stari i mladi, osjećaj vremena. A ono teče, teče hitno ko nikada! Došle su nove prilike. A da Vas boli, kad vidite, kako naši spomenici propadaju to Vam vjerujem, a Vi ćete pojmiti kako je tek meni, koji sam sve svoje, i mladost i životno veselje i sav rad njima posvetio. I to uzalud. Ali neće biti uzalud…“

Prizivamo u sjećanje detalj iz jednog od izvještaja što ih Szabo piše vladi u Beograd – „ … Bezbroj objekata koji su morali pasti od vremena, sačuvani su u ogromnom broju snimaka, planova i – fotografija“.

Tek neznatan, no vjerujem, ilustrativan i poticajan dio upravo Szabovih fotografija nudi priložena galerija.

Priredila: mr. sc. Sanja Grković


Legende odabranih fotografija



Pri izradi priloga korištena je sljedeća literatura:
1. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, br. 2-3, god. 1976/77.; O djelovanju Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu od 1910 do 1914., str. 7-29, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb
2. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, br. 4-5, god 1978/79.; O djelovanju „Povjerenstva“ u Zagrebu (1914-1923), str. 11-34, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb
3. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, br. 6-7, god. 1980/81.; O djelovanju konzervatorske službe u Zagrebu III (1923-1941); str. 15-35, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb
4. Tihomil Stahuljak, Gjuro Szabo djelo jednog života, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 1995.
5. Josip Horvat, Gjuro Szabo, njegova ličnost i njegov rad, Knjižara Vasić i Horvat, 1941.

Gjuro Szabo


Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
Kliknite za više
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Kliknite za više
 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a
FOTOGALERIJA