E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
ilok-vukovar-vucedol
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
KULTURNA BAŠTINA  >  Dokumentacijske zbirke  >  Zbirka fotografske dokumentacije   >  Galerija  >  Podunavlje - od Batine do Erduta
GORAN BEKINA (22. travnja 1967.; Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn; 2. svibnja 2001.)

[1] Na temeljima rimskog utvrđenja ovdje je u srednjem vijeku postepeno ojačala država Hrvata i Mađara, a Mohačka bitka 1526. godine rezultirala je turskom okupacijom, s kojom na ove prostore prodire izbjegličko pravoslavno, mahom srpsko stanovništvo; slijedi prodor reformatorskih, kalvinskih, crkvenih ideja i misli koje prihvaća dosta katoličkih župa, crkava i stanovništva; 1687. ovi se prostori oslobađaju turskog jarma, a princ Eugen Savojski kao priznanje za vojničke podvige u ratu protiv Turaka dobiva mnoga sela s prostora Baranje; ne ostavivši nasljednika, njegovom smrću posjed prelazi u ruke nad vojvodske kuće Habsburg, a od početka 18. stoljeća na ove prostore doseljava veći broj Nijemaca, donoseći sobom dijelove napredne Zapadne kulture. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije veći je dio Baranje, njen sjeverni dio, pripao Mađarskoj, dok je južni dio, u rasponu od 1147 km², u samom trokutu Dunava i Drave, pripao Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i u daljnjem državno-političkom slijedu Kraljevini Jugoslaviji, pri čemu je u obje države srpski narod bio favoriziran, iako brojčano najmanje zastupljen. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Baranja ulazi u sastav Republike Hrvatske u sklopu SFR Jugoslavije, a s osamostaljenjem Republike Hrvatske 1991. godine, već u ljeto iste godine biva okupirana od srbo-četničke vojske, dok je njeno stanovništvo izbjeglo dijelom u Republiku Mađarsku te u neokupirane dijelove Hrvatske. 1997. godine, dvije godine nakon oslobođenja većeg dijela Hrvatske, započinje proces mirne reintegracije Baranje i Istočne Slavonije, a već slijedeće godine zabilježen je najmasovniji povratak prognanog baranjskog  stanovništva. 

[2] „… Kormoran je čudna ptica. Njemu kao da nema osvita. Od izlaska do zalaska sunca sjedi na rutavoj, čvorugavoj grani: nerazdanjen. Mrk, tvrd. Kao čekićem skovan. Ima profil nekog kormilara nevidljive lađe smrti. Njegovo nisko perje ima mračan sjaj oštrog krzna. Iz njega gleda s hrastove kvrge ljubavno probadanje čaplja i kako je bezdušni srpanj sfrkao na oranici ratare kao rute na znojnom bručniku. Sve on vidi, sve on isprati: i seoskog grobara i traktor i žednog psa.
Kormoran ne korača za plugom poput gavrana da zoblje crve, grčice. On se katkad sunovrati s hrasta u vodenu masu Dunava da proguta soma, slomi štuku, prekine grgeča. Kormoranu, zagledanom u dunavski horizont, u želucu kipi strašno razoran sok. Njegovo blato je ljuće od dušične ili solne kiseline. Hrastu sprži koru, spali mahovinu, zguli pokožicu, prodre do srži. Jače nego grom. Stabla, na kojima je kolonija kormorana, putnici vide s lađe: gola, crna kao vješala.“ (Matko Peić, „Skitnje“, Nakladni zavod Matice hrvatske,Zzagreb, 1996.; str 325.-326.)  
 
[1] Dobra strana ove odluke jest ostvarenje inicijative Bukovčeva kruga da se izgradi Umjetnički paviljon. Službeni stav promađarski orijentirane hrvatske vlade kao i splet drugih okolnosti, među kojima ponajprije za modernu hrvatsku umjetnost sudbonosno nastanjivanje slikara Vlahe Bukovca u Zagrebu, otvorili su svjetlo poglavlje hrvatskog kulturnog života.
Prigodom osmišljavanja sudjelovanja Hrvatske i Slavonije na izložbi, Vlaho Bukovac iznosi zamisao izgradnje zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Obavijest o uspjehu ove inicijative donose Narodne novine 13. ožujka 1895. U rubrici Narodno gospodarstvo, pod podnaslovom Milenijska izložba u Budimpešti godine 1896., objavljena je vijest da je Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor donio odluku o raspisu „natječaja sa dvie nagrade, a za dobavu umjetničkog paviljona koji će biti sagrađen željeznom konstrukcijom, te će se poslije izložbe prenieti u Zagreb“. Isti članak donosi također i cjeloviti opis zdanja te ističe kako će ono prema sačinjenom proračunu stajati 45-50.000 forinti. 
[2] U Obzoru od 30. listopada 1895. nailazimo na izvještaj tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića sa sastanka predsjednika hrvatsko-slavonskih trgovačko-obrtničkih komora u Senju, gdje je, kaže, između inog zaključeno da sve komore sudjeluju kod budimpeštanske izložbe, naime tako da izlože sve svoje publikacije, a uz to i fotografske snimke ponajglavnijih industrijskih poduzeća u našoj domovini.
 P O D U N A V LJ E  - od Batine do Erduta -
 

 „Ovaj pejzaž je samrtno divan. Ovdje dim lađe nije crn nego ljubičast, i roda nije bijela, nego modra.“
                                                                                                                          Matko Peić


U posljednjem, kipućem, tjednu lipnja mjeseca putovali smo sfumatno-zelenim krajolikom što je drijemno utonuo u međuprostoru Drave i Dunava, na jugoistoku, i mađarske granice na sjeverozapadu. Pa odosmo i dalje od utoka Drave u Dunav kod Aljmaša, nizvodno prema Erdutu i Dalju. Prostor je ovo poriječni - rijeka Drava razdvaja prostor Slavonije od Baranje, Dunav pak dijeli Slavoniju i Baranju od Bačke u Srbiji, no prema Mađarskoj, granica  se proteže ravničarskim krajem, lišena riječne ili gorske prepreke.
         
Svrha putovanja bila je foto-dokumentiranje spomeničke baštine Podunavlja, odnosno Baranje i Slavonije, poradi periodičkog upotpunjavanja fototečnog fonda, ujedno i priloga projektu Dunav – putovi kulture. Foto-dokumentiranje je obavljeno analognom metodom, odnosno motivi su zabilježeni na crno-bijelom negativ filmu 6x6 cm, kolor dia-pozitivu 6x6 cm, te digitalno.        

Ranim jutrom, preduhitrivši sunčev toplinski udar kretali smo iz Osijeka, s desne obale Drave, ususret ravničarskom žitorodnom pejzažu, presijecanom poljima teškoglavih suncokreta i brkatih kukuruza. Ubrzo su se u prostornim širinama i u krajnjim vizurama uličnih poteza počele pojavljivati duhovne vertikale, crkveni zvonici: jedan, drugi, a nerijetko i treći, simboli koegzistencije različitih narodnosti i vjeroispovijesti ovoga prostora - Hrvata, Mađara, Srba i Nijemaca u kolopletu povijesnih zbivanja i usuda. [1] više...

Mamile su nas svježine zelenih parkova Bilja, Kopačeva, Darde, Tikveša i Erduta, i njihove dubine, čuvarice arhitektonskih spomena na Adamoviće, lozu savojsku i habsburšku. Ovdje kao da je vrijeme stalo, ali za pohvalu je lokalna inicijativa, podržana također od strane Ministarstva kulture, da se uredi dvorac Tikveš, u čiji dio prostora u budućnosti namjerava useliti Uprava Parka prirode Kopački rit.

Kopačevo i Kopački rit! Plijeni tradicijsko graditeljstvo začinjeno vrbovim prućem i trskom, pa puna gnijezda roda na dimnjacima kuća… Čaplje, jastrebovi, kormorani, gnjurci i ostali ptičji svijet, međutim, duboko u šašu, u hrastovim i jasenovim krošnjama; ni glasa inače neumornoj pjesmi zelene žabe, obične hrženice i crvenog mukača, tek jata vretenaca plavičasto-ljubičastih krila nečujno pilotiraju nad površinom vode. I jedno stablo, posve golo -  kormorana. Riječima je ovu pticu oslikao, nenadmašno, Matko Peić. [2] više...
                 
Ljetno je razdoblje i podvodne su trave onemogućile pristup iz rita do Drave i Dunava. Dunavu smo, stoga, i  njegovim naseljima Batini i Aljmašu, prilazili cestom, nizbrdice, usred lesnog vinorodnog brežuljkastog terena s ukopanim zemljanim podrumima. In vino veritas! A Drava nas je u Osijeku na kraju napornih, ali obogaćujućih dana,  nagrađivala neponovljivim zalascima sunca…         

Iz zagrebačke perspektive, dok ovo pišem, baranjski teren doima se snovitim u svojim nejasnim pretapanjima zelenila, violeta i modrine.


   
      
 
 
Priredili: Sanja Grković, Goran Bekina
 


(1) Sve fotografije snimila Sanja Grković, lipanj 2006.
 
 
 
P O D U N A V LJ E - od Batine do Erduta


Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
Kliknite za više
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Kliknite za više
 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a