E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
KULTURNA BAŠTINA  >  Dokumentacijske zbirke  >  Zbirka fotografske dokumentacije   >  Galerija  >  Milenijska izložba u Budimpešti 1896.
 
[1] Dobra strana ove odluke jest ostvarenje inicijative Bukovčeva kruga da se izgradi Umjetnički paviljon. Službeni stav promađarski orijentirane hrvatske vlade kao i splet drugih okolnosti, među kojima ponajprije za modernu hrvatsku umjetnost sudbonosno nastanjivanje slikara Vlahe Bukovca u Zagrebu, otvorili su svjetlo poglavlje hrvatskog kulturnog života.
Prigodom osmišljavanja sudjelovanja Hrvatske i Slavonije na izložbi, Vlaho Bukovac iznosi zamisao izgradnje zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Obavijest o uspjehu ove inicijative donose Narodne novine 13. ožujka 1895. U rubrici Narodno gospodarstvo, pod podnaslovom Milenijska izložba u Budimpešti godine 1896., objavljena je vijest da je Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor donio odluku o raspisu „natječaja sa dvie nagrade, a za dobavu umjetničkog paviljona koji će biti sagrađen željeznom konstrukcijom, te će se poslije izložbe prenieti u Zagreb“. Isti članak donosi također i cjeloviti opis zdanja te ističe kako će ono prema sačinjenom proračunu stajati 45-50.000 forinti. 
[2] U Obzoru od 30. listopada 1895. nailazimo na izvještaj tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića sa sastanka predsjednika hrvatsko-slavonskih trgovačko-obrtničkih komora u Senju, gdje je, kaže, između inog zaključeno da sve komore sudjeluju kod budimpeštanske izložbe, naime tako da izlože sve svoje publikacije, a uz to i fotografske snimke ponajglavnijih industrijskih poduzeća u našoj domovini.
 [3] Tiskarski zavod provladinih Narodnih novina izdao je katalog izložbe. On, uz kratak pregled hrvatske povijesti iz pera Ivana Bojničića, sadrži i popis izloženih umjetnina. Iz ovog popisa očito je da su umjetničko-historijski paviljon ukrašavala djela tadašnjih najuvaženijih hrvatskih umjetnika: Vlahe Bukovca, Roberta Frangeša, Celestina Medovića, Bele Čikoš-Sesije, Ivana Rendića i Rudolfa Valdeca. Bili su izloženi i dragocjeni spomenici pisane riječi u Hrvata iz Sveučilišne biblioteke i Državnog arhiva, iz nadbiskupske riznice i arhiva Akademije.
Katalog također sadrži popis svih izlagača gospodarsko-industrijskog i šumarskog paviljona, među kojima i popis od 8124 imena individualnih izlagača. Ovaj popis jasno potvrđuje da je odaziv građana uistinu bio velik. Mnogi hrvatski gospodarstvenici i kulturnjaci čak i ako su srcem i političkim uvjerenjem pripadali oporbenoj strani, sudjelovanje na izložbi smatrali su prvorazrednim poslovnim interesom.
Posljednje potvrđuje slučaj fotografa Dragutina Inkiostria (Carlo Inchiostri) koji je poradi visokog dosega na području fotografije i ugleda u strukovnom miljeu uvršten među petoro profesionalnih fotografa čije su fotografije bile izložene na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, istovremeno dok ga oporbenjački list Obzor u broju od 5. kolovoza 1896., oglašavajući i promičući njegovu netom otvorenu „Prvu hrvatsku školu za amateur svjetloslikare“, neskriveno simpatizira pišući: Vriedno ga je poduprieti tim više, jer će svakomu biti milo, što imamo umjetnika, koji s obćinstvom i sa svojim učenicima razgovara čistim hrvatskim i koji osjeća hrvatski!
[4] Vidi: Fotografija u Hrvatskoj 1848-1951. (Marija Tonković: Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj), str. 49; Ivan Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Narodna tiskara dr. Ljudevita Gaja, Zagreb 1858.
[5] Proputovaše Zagrebom i ostalim našim podnebljima i putujući fotografi: 1841. zatičemo u Zagrebu Johanna Boscha, pa Josipa Strohbergera. Neki će se pak strani fotografi ovdje nastaniti i svojom dugom, plodnom i nadasve kvalitetnom fotografskom djelatnošću uvrstiti među najznačajnije fotografe. Primjerice već od 1839. godine u Rijeci djeluje fotograf Salamon Häring, a od 50-tih godina 19. stoljeća u Zagrebu započinju s radom   Franjo Pommer, Julius Hühn, Ivan Standl, pa Ludwig Schwoiser.
U prvim desetljećima nakon izuma fotografije i naši se domaći sinovi, što profesionalno, što amaterski posvećuju fotografiji. Uz spomenutog Novakovića domaće fotografe-profesionalce predstavlja od polovice stoljeća i Aliančić u Zagrebu, Anton Suppan u Karlovcu, Karlovčanin Stjepan Lypoldt priženjen u Varaždinu, Petar Zink i Marko Josip Goldstein u Splitu te Antun Jellasca u Dubrovniku. Fotografi-amateri regrutiraju se iz statusno imućnijih i viđenijih krugova, a obrazovanjem su često vezani uz ljekarništvo i kemiju, ali i vojsku, crkvu i sl. Uopćeno, sve ove ljude povezuje snažan duh, široki svjetonazori i interesi. Unutar ove skupine ranih fotografa-amatera u nas spominjemo: grofa Juraja pl. Draškovića, baruna Ljudevita pl. Vraniczany-Dobrinovića, franjevca glagoljša, humanistu i prirodnjaka Dragutina Parčića iz Vrbnika na otoku Krku, kasnije nastanjenog u Zadru, pa u Rimu, redom zadarske ljekarnike Nikolu Androvića, Josipa Brčića te Tomasa Burata i Josipa Betondića u Dubrovniku.
[6] U tri godine nakon povratka iz Italije Izidor Kršnjavi ostvaruje svoj, u tuđini zamišljeni plan: 1879. osnovano je Društvo umjetnosti, a već sljedeće 1880. i Muzej za umjetnost i obrt.
Poticaj da osnuju ovaj klub naši su kulturnjaci na čelu s Izidorom Kršnjavijem zasigurno dobili iz Beča, gdje je 1891. godine bila priređena prva međunarodna izložba fotografija isključivo umjetničkih nagnuća.
(Vidi:
1.        Tonković, M. Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj. // Fotografija u Hrvatskoj : 1848. - 1951. : Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20. 9. - 20. 11. 1994. / urednik kataloga Vladimir Maleković. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt, 1994.
2.        Međunarodna izložba umjetničkih fotografa. // Obzor (4. svibnja 1891.)
„Zagrebački klub amater fotografa“ poradi financijsko-administrativnih neprilika već u vrijeme priprema i održavanja budimpeštanske izložbe gubi status zasebne sekcije te se stapa s Društvom umjetnosti, pod čijom se upravom ionako nalazio.
[7] Pretpovijest „Hrvatskog arheologičkog družtva“ seže u samu polovicu 19. stoljeća, točnije u 1850. godinu, kada ponajprije zalaganjem slavnog ilirca Ivana Kukuljevića Sakcinskog počinje djelovati „Društvo za jugoslavenku povjestnicu i starine“. Jedan od osnovnih zadataka društva bio je„iztraživanje, otkrivanje, skupljanje i čuvanje starinah i stvarih, koje se na život i historiju našeg naroda protežu.“ Velika evidencijska putovanjaKukuljevića i Mijata Sabljara te opsežne anketarske akcije društva rezultirale su vrijednim podatcima kulturološkog sadržaja. Isključivo temeljem upitnica o spomenicima svoga kraja progovarali su tako ljudi iz najrazličitijih društvenih sredina: od seljaka, obrtnika i trgovaca do đaka i intelektualaca, te iz svih južnoslavenskih zemalja, a vremenski se protezala kroz više godina. Prikupljeni podaci o spomenicima većim su dijelom objavljeni u „Arkivu“, službenom glasilu društva, a od pribavljenih predmeta društvo postupno uobličuje zbirke Narodnog muzeja u Zagrebu, pod upravom gospodarskog društva.
Nakon osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867. g., kojeg dugujemo ponajprije biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, stav o suvišnosti postojanja „Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine“ izmijenjen je 1878. godine prijedlogom Šime Ljubića da se društvo ne raspusti, nego da samo suzi svoj djelokrug. Taj je prijedlog uvažen te je osnovano „Hrvatsko arheologičko društvo“ sa svrhom istraživanja, sabiranja, nabavljanja i izdavanja starih spomenika, koji se nalaze u hrvatskim pokrajinama. Predsjednikom društva postao je Ivan Kukuljević Sakcinski, potpredsjednikom Šime Ljubić, tajnikom Izidor Kršnjavi, a odbornike su činili Đuro Deželić, Radoslav Lopašić, Vjekoslav Klaić i Ivan Krstitelj Tkalčić. Glasnik društva bio je Viestnik i pokrenut je iste godine.
[8] Prvi predsjednik društva Ivan Kukuljević Sakcinski umro je 1889. godine. Njegov zamjenik na toj funkciji, Šime Ljubić, 1892. godine odlazi u mirovinu, umire 1896. U isto vrijeme kada Ljubić biva izabran za predsjednika društva, Ivan Krstitelj Tkalčić postaje potpredsjednikom. U svibnju 1895. godine uputio je ban Khuen Héderváry također i nadbiskupu Posiloviću poziv za sudjelovanjem na tisućgodišnjoj izložbi, čemu se Kaptol radosno odaziva, a Zemaljski vladin odjel za bogoštovlje i nastavu zamolio je u veljači 1896. Akademiju da im za spomenutu izložbu ustupi neke pisane spomenike, koji se tiču političke i prosvjetne povijesti hrvatskog naroda. Kako bi udovoljili ovim pozivima i djelotvorno izvršili svoje zadaće, Kaptol i Akademija osnivaju posebne odbore. U odbor Kaptola imenovani su kanonici Martin Matunci i Srećko Suk, knjižničar Cvetko Rubetić, rizničar Mijo Košćec te arhivar Ivan Tkalčić, a u odbor Akademije Tadija Smičiklas, Mirko Šrepel i Vjekoslav Klaić.Međutim, ovom prigodom istupio je kao gorljivi protivnik slanja bilo kakvih hrvatskih dragocjenih predmeta, kako onih u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, tako i onih Akademije, nitko drugi no Ivan Krstitelj Tkalčić, odbivši imenovanja u oba odbora. Stjepan Razum u Tkalčićevom zborniku, u poglavlju „Tkalčić i Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, a zatim Hrvatsko arheološko društvo (Hrvatsko arheologičko družtvo), str. 135.-144., ovakav Tkalčićev stav tumači time što arheološko društvo nije kanilo slati nikakve predmete na izložbu, već je samo uzelo sudioništvo u radu izložbenog odbora, dok su Kaptol i Akademija namjeravale slati vlastite dragocjenosti.
Tkalčićevo odbijanje članstva u odborima, koje je štoviše rezultiralo njegovom ostavkom na mjesto arhivara Akademije, ponukano je među ostalim i događajem iz ne tako davne prošlosti, točnije godine 1883., u kojoj je ban Khuen Héderváry dao odnijeti u Budimpeštu dio arhivske građe koja je bila za Jelačićeva banovanja (1848.-1951.) tek vraćena u Zagreb. Tkalčićevi strahovi pokazali su se na sreću neutemeljenima budući su svi izlošci poslani u Budimpeštu po zatvaranju izložbe uredno vraćeni u Zagreb. Pa ipak, možda je upravo ovaj Tkalčićev prosvjed ponukao državne službenike u Hrvatskoj da vode iznimnu brigu o povratu posuđenih predmeta.
[9] U Narodnim novinama od 11. travnja 1896. godine, u članku što zbori o glavnoj skupštini hrvatskog arheološkog društva, u izvješću o izdanju Viestnika iz 1895. godine, ističe se kako visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi treba zahvaliti što je izim darovanih već 600 forinti za izdavanje lista platila još preko 500 forinti i to „za prekrasno izradjenu sliku u bojama: „Grbovnicu kraljevine Slavonije“, a i svome redaktoru dru. Josipu Brunšmidu, jer je velika većina mnogobrojnih ilustracija izradjena po njegovim fotografijama.“
[10]  (Varaždin, 1865 – Beč, 1918.) Nakon završenog školovanja odlazi u Beč gdje od 1885-87. g. stječe naobrazbu fotografskog majstora. Po povratku u Varaždin 1889. godine osniva vlastiti fotografski studio u Kolodvorskoj ulici, a ubrzo i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Godine 1984. nastanjuje se u Zagrebu gdje 1898. osniva Prvi hrvatski fotografski artistički zavod u Ilici 8, ali i zadržava već postojeće zavode u Varaždinu i Rogaškoj Slatini. Dvije godine kasnije u zajedništvu s Lavoslavom Breyerom osniva Prvi hrvatski fotografsko artistički zavod. Rudolf Mosinger zabilježen je u kulturnoj povijesti kao čovjek koji je 1896. godine upriličio prvu filmsku projekciju u Hrvatskoj, u dvorani Kola u Zagrebu. Po nalogu Ise Kršnjavog snima cijeli fundus Strossmayerove galerije te ga priređuje za tisak u boji. Simao je po Crnoj Gori 1910. i o tome objavio dvije knjige.   
[11] (Petrinja, 1872. – SAD, ?) Potječe iz imučne obitelji. Oko 1890. godine kao samouk “ozbiljnije se počeo zanimati za svjetloslikarstvo koje je izučio na svoju ruku”. Samostalnu fotografsku radnju otvorio je 1892. godine. Već sljedeće 1893. godine odlazi u Beč, gdje “se kani naročito usavršavati u izvođenju klišea”. U Petrinju se vratio koncem 1894..
Godine 1895. pozvan je u Zagreb, gdje mu je društvo za umjetnost i obrt povjerilo snimanje radova s Nacionalne umjetničke izložbe u Zagrebu. Godine 1898. u Zagrebu je, zajedno s Vladimirom Rozankovskim, otvorio “Chromolitografiju, cinkografiju i svjetlotisak” i tu ostao do 1902. godine. Nedugo potom ponovno odlazi u Beč na usavršavanje, a potom u Ameriku, najvjerojatnije 1904. godine. Tijekom 1906. iseljeničke Radničke novine “toplo preporučuju Hrvatima u Americi petrinjskog slikara koji je otvorio dobro uređeni slikarski atelier u Pittsburgu”. Vaso Margetić više se nije vratio u Petrinju, ostao je živjeti i raditi u Americi, gdje je umro. Bio je aktivan i u sportskom životu Petrinje. Jedan je od osnivača petrinjskog Sklizačkog društva (1889.) i Kluba petrinjskih biciklista (1891.)
[12] (Brno, 1841 – Maribor, 1915.) Fotografskom djelatnošću nakon dolaska u Hrvatsku započeo je u Zagrebu 1880. godine. Nakon četiri godine rada u Ilici br. 35 počeo je pregovarati o kupnji Standlova ateliera u Mesničkoj ulici. Kako do kupnje nije došlo, odselio je u Karlovac s namjerom da kupi još jedan atelier u Mariboru, što mu je i uspjelo. U Karlovcu je živio i radio od 1884. do konca devedesetih godina, a onda se preselio u Maribor. Osim atelijerskih portreta snimao je i izvan ateliera. Te snimke izdavao je u kompletima kao: Stolna crkva u Đakovu, Priča o Plitvičkim jezerima (1888.), Grad Karlovac i njegova okolica (1889.), Jubilarna gospodarska izložba u Zagrebu (1891.), Otočac i Švica, Hrvatsko primorje i Vrbnik, te Slunj i Plitvička jezera. Ovim svojim radovima Krapek je stekao priznanja i nagrade koje je onda bilježio na kartonima fotografija.
[13] Rođen je u Splitu. Školu primijenjenih umjetnosti završio u Firenzi, živio u Rijeci. Izlagao u Zagrebu i Zadru. U Zadar je došao 1889. godine i 1893. otvorio fotografski studio zajedno s A. Chelezziem u kući Allesani u Calle dei Papuzzeri. Djelovali su nepune dvije godine. D. Inchiostri je 1895. godine radio u Bjelovaru. Godine 1896. prijavljuje u Zagrebu fotografski obrt u Villi Zigeuner u Hatzovoj ulici i vodi ga do kraja 1897. U svom studiju otvara „Prvu hrvatsku školu za amateur svjetloslikare“. Početkom 1900. djeluje u Karlovcu, a kasnije u Beogradu. 
[14] Radi kao profesionalni fotograf u Osijeku krajem prošlog stoljeća.  
[15] Vidi: „Fotografija u Hrvatskoj 1848-1951. (Marija Tonković: Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj), str. 91. i Smrekar - „Obrtni zakon: Normativna rješitba kralj. zemalj. vlade, odjela za unutarnje poslove, od 17. lipnja 1891. broj 25259 izdana u tom pogledu jednoj kr. županijskoj oblasti, str. 390. – veli: „Fotografiranje nije obrtno zanimanje… ma da se i putujućim načinom tjera, nije obrtno zanimanje, nego je umjetnička grana, koja se može sasvim slobodno, bez ikakova ograničenja tjerati, ter čija je zaštita uredjena… od godine 1884. ob autorskom pravu.“
Vidi također: Obzor od 23. srpnja 1896., rubrika Gospodarstvo, članak Obrtnici u Hrvatskoj i Slavoniji koji zbori o Zoričićevoj zanimljivoj knjizi „Žiteljstvo kraljevina Hrvatske i Slavonije po zvanju i zanimanju“. Članak se osvrće na posebno veliko poglavlje Zoričićeve knjige koje zbori o našim obrtnim prilikama. Autor dijeli obrtnike u šesnaest skupina. Četrnaestu skupinu čini poligrafski obrt, a u njegovu domenu uvrštava knjigotiskare (u Hrvatskoj ih djeluje ukupno 42), litografe (13) te – fotografe (32).    
[16] Ovo je možda djelomice posljedica okolnosti što izvješće s izložbe podnosi Krešić, osoba iz trgovačko-obrtničkog kruga. Marija Tonković pak u „Fotografija u Hrvatskoj 1848-1951., str. 121. piše: „Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti uz pet profesionalaca, čija je zadaća bila isključivo dokumentarno-ilustrativna, nastupilo je i mnoštvo amatera čija djela se kriju u neočekivanim rubrikama vinogradarstva, brodogradnje i sl.“  
[17] Obzor od 11. svibnja 1896. u članku Njegovo veličanstvo kralj u hrvatskoj izložbi između ostalog piše: „[…]Idući dalje, razgledao je kralj od Mosingera i Breyera izložene fotografičke slike, koje prikazuju pojedine predmete zavoda [op. gospodarsko-šumarskog], pri tome se je Nj. Veličanstvo navlastito zanimalo za platynotipije mölthalske pasmine[…]“.  
 
[18] U poglavlju: Burić, V. Osječka fotografija. // Fotografija u Hrvatskoj : 1848. - 1951. : Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20. 9. - 20. 11. 1994. / urednik kataloga Vladimir Maleković. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt, 1994. – međutim čitamo kako je“na Milenijskoj izložbi izloženo 56 snimaka koji se danas čuvaju, nesignirani, u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.“
MILENIJSKA IZLOŽBA U BUDIMPEŠTI 1896.
 
Zaključni kamen prošlosti i uporište za budućnost
  
 
Godine 1895. i 1896. odvija se u Zagrebu još jedna u nizu ponajprije političkih bitaka između vladajuće mađaronske i oporbenjačkih prohrvatskih stranaka. Razrješenje ovog političkog sukoba u korist vladajuće stranke odrazit će se ovom prilikom međutim povoljno po gospodarski i kulturni život Hrvatske. Naime, mađarski službeni krugovi u 1896. godini obilježavaju i slave tisućitu obljetnicu dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu. Krunom prigodničarske serije svečanosti zamišljena je Milenijska izložba u Budimpešti,s osnovnom zadaćom podastiranja svijetu rezultata impozantnog gospodarskog i kulturnog razvoja Ugarske u posljednja tri desetljeća nakon utemeljenja Austro-Ugarske monarhije.
 
Šekspirovsko pitanje biti ili ne biti, na izložbi, postalo je prioritetno političko pitanje u Hrvatskoj. U takovom političkom ozračju na Hrvatskom je saboru bila odluka o sudjelovanju na milenijskoj izložbi u Budimpešti. Obzirom na sastav sabora ishod nije bio dvojben, te je provladina većina na kraju izglasala 100.000 forinti za troškove hrvatskog sudjelovanja na izložbi.[1] 
 
Potom je utvrđen i Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor. Sa zemaljske, odnosno državne razine, nadleštva i dužnosti prenosile su se na županije te posredno i na njihove trgovačko-obrtničke komore i kulturno-društvene institucije. Štoviše, gospodarski i kulturni segmenti društva ovom su prilikom plodonosno upotpunjavali svoje djelatnosti i postignuća.[2]
  
Pored prezentacije gospodarstvenih dosega i njegovih proizvoda, s jedne strane, te slika, skulptura i kulturno-povijesnih pisanih dokumenata, s druge[3]Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor budimpeštanske Milenijske izložbe ne propušta predstaviti i zastupati nacionalna gospodarstvena i kulturna postignuća niti posredstvom fotografskih izložaka.
 
Fotografija kao relativno nov komunikacijski medij uopće, u našoj sredini od samoga početka drži korak s vremenom. Ilirski preporod nedvojbeno je stvorio pozitivno pronacionalno i kulturno ozračje koje je utjecalo i na razvoj fotografije u nas. Podsjetimo se tako podatka, zabilježenog perom Ivana Kukuljevića Sakcinskog[4], o slikaru i daguerotipistu Novakoviću koji se, veli, već 1839. godine u Parizu upoznaje i okušava u novom fotografskom mediju, da bi već sljedeće godine organizirao istu djelatnost u Zagrebu.[5]
 
U posljednjem desetljeću tisućljeća, uoči održavanja izložbe, fotografska se produkcija omasovila. Uz profesionalne fotografe, fotografiji se posvećuje i ne mali broj fotografa-amatera. Posljednji su 1892. godine zasnovali, na poticaj Društva umjetnosti i njegovog idejnog osnivača Izidora Kršnjavija, Zagrebački klub amater fotografa koji djeluje kao zasebna sekcija društva. Svakako je potrebno i ovom prilikom naglasiti kako je program kluba bio njegovanje isključivo umjetničke fotografije.[6]
 
 U svrhu pripremanja hrvatskog izložbenog paviljona Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor po raznim je kulturnim ustanovama tražio dragocjene predmete koji bi u najboljem svjetlu prikazali Hrvate pred očima sveukupne javnosti.
                        
U ožujku 1895. ban Khuen Héderváry poziva „Hrvatsko arheologičko družtvo“ da uzme udjela u pripremi hrvatskog sudjelovanja na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Ovaj poziv nije neočekivan, budući je osnovni djelokrug rada ovoga društva, statutom određen, „istraživanje, sabiranje, nabavljanje i izdavanje starih spomenika, koji se nalaze u hrvatskim pokrajinama“.[7] U to vrijeme bio je potpredsjednikom i predsjedavajućim društva poznati i zaslužni zagrebački historiograf i svećenik, akademik i nepokolebljivi hrvatski rodoljub, Ivan Krstitelj Tkalčić.[8] Društvo je prihvatilo poziv i izabralo Josipa Brunšmida [9] da ga zastupa u izložbenom odboru.   
                         
Prigodice, u kolovozu 1895. po nalogu dr. Izidora Kršnjavija, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (ili tadašnjeg ministra prosvjete i kulture), odabrana su petorica vrsnih profesionalnih fotografa kako bi snimili kulturno-povijesne spomenike zemlje, ponajprije stare gradine, dvorce i svetišta, ali i školske zgrade te cestovne i mostovne komunikacije. Rudolfu Mosingeru[10] povjereno je tako snimanje gradina i dvoraca u varaždinskoj i zagrebačkoj županiji, Vasi Margetiću[11] u ličko-krbavskoj, Hinku Krapeku[12] u modruško-riječkoj, Dragutinu Inchiostriju[13] u bjelovarsko-križevačkoj i požeškoj, a F. Hodini[14] u tadašnjoj virovitičkoj i srijemskoj županiji.
                 
Uz ovo petoro profesionalnih fotografa na nastup na budimpeštanskoj Milenijskoj izložbi pripremala se također, kako se čita u izvještaju s izložbe, i skupina fotografa udruženih unutar Zagrebačkog kluba amater fotografa.
 
U Izvješću o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske, tiskanom 1897. godine, iz pera tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića (str. 373), čitamo: „Izlošci gradjenog odsjeka kr. zemaljske vlade zapremiše velik dijel ove prigradnje (op. „opći“ ili gospodarsko-industrijski paviljon). Bilo je tu na stolovima sva sila rukopisa i nacrta, tičućih se javnih zgrada, zatim cesto- i gradjevina, provedenih po gradjevnom odsjeku tečajem zadnjih dvadeset i pet godina. U mjerilu 1 : 144000 sastavljeni zemljovid sviju cestovnih mreža u Hrvatskoj i Slavoniji, a u istom mjerilu i zemljovid sviju vodogradjevina u obim kraljevinama resio je zidove, a do njih bilo je grafičkih pregleda o novčanim troškovima za nabavu cestovnog posipa, fotografija cesta i mostova (70 komada), nacrta tičućih se izvedenih mostova, osušenja nizina, obskrbe Krasa sa vodom, uredjenja Save i velika hidrografska karta“.
 
 
 
***
Što je u to vrijeme uopće fotografija? Vještina ili umjetnost?![15] I koja je zadaća fotografija izloženih na Milenijskoj izložbi?
Na osnovi sačuvanih izvještaja s izložbe čini se da je njihova osnovna funkcija ilustrativno dokumentiranje gospodarskog i kulturnog razvoja zemlje, dok o njihovoj umjetničkoj vrijednosti možemo tek promišljati.[16] Postoje dakako pretpostavke da su neke od fotografija s Milenijske izložbe nadišle čisto opisni status. Obzirom na fotografe kojima je povjeren zadatak za očekivati je ovom prilikom i pokoju fotografiju koja se svojom osobitom i osobenom kvalitetom izdiže nad prosjekom, primjerice svojom tehničkom izvedbom ili  načinom predstavljanja teme.[17]
Ovom prilikom nije moguće do kraja precizno odrediti koje su fotografije, i od kojih autora, bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu (i je li koja?), a koje u gospodarsko-industrijskom. Prema Krešićevom izvješću znademo da su fotografije što predočuju novosagrađene ceste i mostove bile izložene u gospodarsko-industrijskom odjelu, no jesu li fotografije s prikazima povijesnih spomenika, na primjer starih gradova, dvoraca i svetišta, zasigurno bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu možemo tek nagađati.
 
U svakom slučaju, iz današnje perspektive sagledano sve fotografije izložene na budimpeštanskoj izložbi (i pripadajući im negativi!) imaju neporeciv dokumentarno-historijski značaj!
 
Zaključimo: ideju i inicijativu uvrštavanja fotografskog medija na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896., a koje proizlaze iz svijetle fotografske tradicije Hrvatske, treba zahvaliti dvojici istaknutih kulturnih radnika: dr. Izidoru Kršnjavom i dr. Josipu Brunšmidu. Izidor Kršnjavi ne samo što je u razdoblju pred Milenijsku izložbu bio predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu, nego je također bio i osnivač Društva umjetnosti s njenom fotografskom sekcijom, a stanovito je vrijeme i obnavljao dužnost predsjednika Hrvatskog arheološkog društva. Također, Josip Brunšmid se, uz sve svoje uvažene funkcije, pa i predstavništvo u Zemaljskom izložbenom odboru, dokazao kao vrstan fotograf-dokumentarist koji je svojim slikama opremao Viestnik društva. 
 
Fototeka Ministarstva kulture, tematski usmjerena na nacionalnu spomeničku baštinu, posjeduje sveukupno 58 originalnih staklenih negativa veličine 24 x 30 cm (28 kom.) i 18 x 24 cm (30 kom.) nastalih tom zgodom, koje ovom prigodom predstavljamo. [18] *više* 
 
 
Priredila: mr. sc. Sanja Grković
                                      
Literatura:
      
 1.        Krešić, M. Izvješće o Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevina Hrvatske i Slavonije : god. 1896. Zagreb : Tisak Dioničke tiskare,1897.
 2.        Razum, S. Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića. // Tkalčić – godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 1 (1997)
 3.        Šokčević, D. "U ogledalu, nejasno" : mađarski milenij u očima hrvatske javnosti. // Kolo : časopis Matice hrvatske / [glavni urednik Vlaho Bogišić]. 12 (2002), 3, str. 44-57.
 4.        Tonković, M. Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj. // Fotografija u Hrvatskoj : 1848. - 1951. : Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20. 9. - 20. 11. 1994. / urednik kataloga Vladimir Maleković. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt, 1994.
 5.        Narodne novine : službeni list Republike Hrvatske. Zagreb : Narodne novine, 1861- . Godišta: 1895. i 1896.
 6.        Obzor. Zagreb : Dionička tiskara, 1886-1905. Godišta: 1895. i 1896.
 7.        Jurman-Karaman, D. Ivan Kukuljević, prvi konzervator za Hrvatsku i Slavoniju. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. IV (1955)
 8.        Despot, M. Darovi i darovatelji Narodnom muzeju s Gospodarske izložbe godine 1864. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. VIII (1959)
 9.        Kućni red Narodnog muzeja u Zagrebu iz 1913. godine. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. VIII (1959)
10.        Smokvina, M. Hrvatska na povijesnim fotografijama : Veble Commerce : Zagreb 2001.
11.        Golec, I. Petrinjski biografski leksikon : MH Petrinja 1999.
       
             
 
Milenijska izložba u Budimpešti 1896.


Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a