•  Ubiranje rente od izravne potrošnje spomenika
•  Naplata izravne potrošnje spomenika
•  Naplata posjećivanja spomenika
•  Naplata izravnog korištenja spomenika ili spomeničke cjeline
•  Ubiranje rente preko cijene usluge i proizvoda
•  Ubiranje rente od neizravne potrošnje spomenika
•  Rezultati ubiranja spomeničke rente u 2004. i 2005. godini

Ubiranje rente od izravne potrošnje spomenika
Ubiranje spomeničke rente od izravne potrošnje pojavljuje se u dva temeljna oblika a to su:
• naplatom izravne potrošnje i
• naplatom preko cijene usluge ili proizvoda.
U oba slučaja ubiranje rente je u pravilu u rukama vlasnika, odnosno korisnika spomenika.

Naplata izravne potrošnje spomenika
Naplata izravne potrošnje pojavljuje se samo u slučaju kada se "potrošač" nađe u izravnom kontaktu sa spomenikom ili spomeničkom cjelinom, te osobno ima mogućnost sudjelovanja u potrošnji toga spomenika. Dva su karakteristična oblika izravne potrošnje spomenika, a to su njegovo posjećivanje i njegovo izravno korištenje za stanovanje ili obavljanje neke djelatnosti.

Naplata posjećivanja spomenika
Najčešći oblik izravne potrošnje je posjet spomeniku, koji može obuhvatiti raznolike sadržaje, a najčešće se radi o:
•  razgledavanju vanjskog izgleda spomenika;
•  razgledavanju unutrašnjosti spomenika (kada je to moguće);
•  upoznavanju s poviješću, spomeničkom vrijednosti, umjetničko-estetskim vrijednostima i drugim spoznajama vezanim za spomenik;
•  snimanju (foto, video i dr.) spomenika pri posjetu;
•  kupnji suvenira karakterističnih za spomenik;
•  potrošnji drugih usluga koje su organizirane u spomeniku ili neposredno uz njega.

Sagledavanje posjeta spomeniku u svim njegovim mogućim sadržajima omogućit će utvrđivanje naplaćuje li se ili ne sam posjet ili neki od njegovih sadržaja. Naime, u praksi nailazimo na vrlo različite slučajeve u kojima se, u pravilu, javljaju sljedeće mogućnosti:
•  naplata samog posjeta (razgledavanja),
•  naplata razgledavanja uz dodatnu naplatu drugih sadržaja (vodiča, snimanja i dr.),
•  besplatno razgledavanje uz naplatu drugih sadržaja,
•  besplatno razgledavanje i besplatni drugi sadržaji (vrlo rijedak slučaj).

Naplata samog posjeta, odnosno razgledavanja, najčešći je oblik ubiranja spomeničke rente. Ovaj oblik ubiranja rente jednako je karakterističan način naplate potrošnje bilo da se radi o pokretnim spomenicima ili nepokretnim. U prvom slučaju, pokretni spomenici prezentiraju se u muzejskim i galerijskim zbirkama, te se kupnjom ulaznice za muzej ubire spomenička renta.

Ulaznica za posjet nepokretnom spomeniku vrlo često omogućava njegovo razgledavanje. Pri tome je najčešće moguće razgledati spomenik izvana, bez plaćanja ulaznice, dok je za unutrašnje razgledavanje kupnja ulaznice uobičajena. Naime, većina nepokretnih spomenika dostupna je pogledu svakom građaninu, osobito oni spomenici koji su inkorporirani unutar naselja, te su svojim vanjskim izgledom sastavni dio naselja. Kod takvih spomenika naplata njihovog razgledavanja izvana nije tehnički moguća, osobito ne prodajom ulaznica. Takav primjer spomenika je pulski amfiteatar koji smještajem u središtu grada omogućava svakom prolazniku razgledavanje njegove vanjštine, pa caki djelomično razgledavanje unutrašnjosti.

Kao što je već konstatirano uz naplatu samog razgledavanja pri posjetu spomeniku moguće je ubrati rentu i za potrošnju nekih drugih sadržaja. Takvi sadržaji su vodiči (na jeziku koji razumije posjetitelj, pisani i govorni), dozvole za foto i video snimanja, razgledavanje posebnih sadržaja itd.

Naplata posjeta, odnosno razgledavanja spomenika nekada nije moguća zbog njegove javne funkcije, takav slučaj su sakralni spomenici (crkve, katedrale i si.). Naime, u takvim slučajevima nije moguće odvojiti posjetitelje koji razgledavaju crkvu od vjernika. Upravo je stoga u crkvama i katedralama najčešće ulaz slobodan, ali se naplaćuje ulaznica za penjanje na zvonik i/ili ulaznica za razgledavanje riznice (osobito čest slučaj u katedralama).

Besplatno razgledavanje spomenika uz besplatne druge sadržaje sve se rjeđe može susresti. U mnogim crkvama i katedralama sve su prisutnije blagajne na kojima posjetitelji kupuju "pravo razgledavanja" ili neku drugu prateću uslugu. Kao primjer navodimo Westminstersku katedralu koju je, dok je posjet bio besplatan, razgledavalo preko 3 milijuna posjetitelja godišnje, dok ju danas kada se posjet naplaćuje godišnje posjećuje nešto više od 1,2 milijuna posjetitelja.

Naplata izravnog korištenja spomenika ili spomeničke cjeline
Izravno korištenje prostora u spomeniku ili unutar spomeničke cjeline valja razlikovati po vrsti korištenja među kojima možemo sva korištenja grupirati u dvije osnovne skupine, a to su korištenje za osobne potrebe i korištenje pri obavljanju neke djelatnosti.

Najčešći oblik korištenja spomenika ili spomeničke cjeline za osobne potrebe je stanovanje. Naplata ovog oblika korištenja obavlja se plaćanjem stanarine vlasniku građevine ili neposrednim podmirenjem troškova očuvanja građevine ako ju za stanovanje koristi sam vlasnik.

Naplata korištenja prostora spomenika, odnosno spomeničke cjeline za obavljanje neke djelatnosti znatno je složenije pitanje i stoga ga treba u nastavku razmotriti. Sam smještaj određene djelatnosti u poslovne prostore koji se nalaze u spomeniku ili spomeničkoj cjelini može biti učinjen u pravilu iz dva razloga. Prvi, da je osoba koja obavlja određenu djelatnost istovremeno i vlasnik poslovnog prostora u spomeniku dok je u drugom slučaju takav izbor poslovnog prostora značajan za obavljanje same djelatnosti. U prvom slučaju vlasnik sam od sebe neće potraživati plaćanje spomeničke rente za korištenje spomenika, jer ga je on sam u obvezi održavati i očuvati. U drugom slučaju vlasnik će najamninom za poslovni prostor naplaćivati i korištenje spomenika. Pri tome će i lokalna samouprava, pa i država, kroz razne oblike naknada dijelom naplaćivati korištenje spomenika za obavljanje djelatnosti ili će propisima urediti način ubiranja spomeničke rente za osobe koje prostore spomenika ili spomeničke cjeline koriste za obavljanje djelatnosti. Karakteristični primjer je utvrđivanje naknade za korištenje prostora trgova ili uličnih prostora unutar zaštićene spomeničke cjeline za obavljanje npr. ugostiteljske ili neke druge gospodarske djelatnosti.

Primjer ovakvog načina ubiranja spomeničke rente nalazimo u odredbi članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", br. 69/99,151/03) koji glasi:

"Članak 114.
Fizičke i pravne osobe, koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente.

Fizičke i pravne osobe koje u svom sastavu imaju poslovne jedinice (svako stalno mjesto obavljanja gospodarske djelatnost) koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente za svaku poslovnu jedinicu.
Osnovica spomeničke rente je korisna površina poslovnog prostora koji se nalazi u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline.

Spomenička renta plaća se mjesečno od 3,00 do 10,00 kuna po četvornom metru korisne površine poslovnog prostora koji se nalazi u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline.
Visinu spomeničke rente propisuje svojom odlukom Grad Zagreb, grad ili općina.

Obveznici spomeničke rente moraju nadležnom upravnom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva, do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje spomenička renta, dostaviti podatke o korisnoj površini poslovnih prostora koji se nalaze u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline.

Spomenička renta plaća se u godišnjem iznosu prema rješenju o utvrđivanju spomeničke rente koje donosi nadležno upravno tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju spomeničke rente.
Ako u tijeku kalendarske godine fizička ili pravna osoba počinje ili prestaje obavljati djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, plaća godišnju spomeničku rentu za dio godine u kojoj je obavljala djelatnost.

Korisnik koncesije iz članka 43c. stavak 2 ovoga Zakona oslobođen je plaćanja spomeničke rente propisane ovim člankom.
Na ovršni i žalbeni postupak primjenjuju se odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu."

Iz citiranog članka Zakona vidljivo je da su obveznici plaćanja spomeničke rente osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost u spomeniku, a da visinu spomeničke rente propisuje poglavarstvo grada ili općine na čijem se području spomenik nalazi.

Ubiranje rente preko cijene usluge i proizvoda
Uz spomenik i njegovu prezentaciju pojavljuju se mnoge usluge i proizvodi čijom potrošnjom se ubire i spomenička renta. Primjer koji pokazuje način ubiranja spomeničke rente pružanjem usluge u kojoj potrošač sudjeluje u izravnoj potrošnji spomenika je svakako usluga organiziranog razgledavanja spomenika.

Organizirano razgledavanje spomenika je usluga koja uz mogućnost optičkog doživljaja sadrži i prikaz osnovnih informacija o spomeniku koje se prezentiraju posjetitelju. Praksa pokazuje da posjetitelji rado koriste organizirano razgledavanje spomenika ili naselja ili pak organizirano razgledavanje više spomenika, jer na taj način svoj posjet spomeniku pretvaraju u kulturno-edukacijski čin. Posjetitelji ujedno dobivaju potvrdu autentičnosti spomenika, dakle potvrdu da su posjetili jedno posebno mjesto i stekli poseban doživljaj, koji i njihovo putovanje čini posebnim iskustvom. Gradovi koji su česta turistička odredišta razvijaju raznolike programe razgledavanja, a najčešća mjesta koja se u takvim programima nude su upravo spomenici.

Uz usluge koje su vezane na izravnu potrošnju spomenika javljaju se i proizvodi. Ova vrsta proizvoda ima najčešće ulogu suvenira koji se ne može nabaviti nigdje drugdje već samo prigodom posjeta spomeniku. Tako mnogi muzeji proizvode replike predmeta iz svoga fundusa koje posjetitelji mogu kupiti u trgovini muzeja prigodom posjeta. Uz replike autentičnih spomenika povremeno se u praksi pojavljuju i autentični dijelovi spomenika koji se prodaju kao suvenir. Tako je nakon rušenja berlinskog zida turistima u Berlinu nuđen proizvod koji je sadržavao autentične djeliće žbuke i cigle berlinskog zida, kao suvenir. Posebnost ovog suvenira ne može se osporiti, te stoga ne čudi da je našao svoje kupce. Ovakvi proizvodi pojavljuju se i prigodom obnavljanja spomenika kada se zamijenjeni segmenti prodaju kao suveniri, te se često na taj način i prikupljaju sredstva za daljnju obnovu spomenika.

Prikazani primjeri ukazuju na mogućnost izrade vrlo atraktivnog i posebnog suvenira čija autentičnost nadomješta nedostatak kakve druge upotrebne vrijednosti i čine ga posebnim proizvodom uz pomoć kojeg se ubire i spomenička renta. Naime, takav komadić kamena ili drugog materijala bio bi gotovo bezvrijedan da nije autentični dio spomenika.

Ubiranje rente od neizravne potrošnje spomenika
Do sada izneseni primjeri ukazali su na samo neke oblike neizravne potrošnje spomenika iako su neki načini i mnogi slučajevi takve potrošnje izmakli našoj pozornosti. Međutim, nedvojbeno je da se ovaj oblik potrošnje spomenika javlja kao rezultat osmišljene aktivnosti koja ima svoje ekonomske razloge i učinke. Gledajući tržišno, neizravna potrošnja, kao i ona izravna, postižu spomeničku rentu, kao cijenu te potrošnje. Pri tome, rentu najčešće ubire poduzetnik ili osoba koja nije niti vlasnik spomenika, niti sa samim spomenikom ima ikakve veze. Tako će npr. profesionalni fotograf prodati snimak spomenika kako bi se od njega izrađivale razglednice, po većoj cijeni nego snimak neke druge prosječne građevine, a da su troškovi za oba snimka jednaki, kao i vrijeme, odnosno rad uložen u njihovo nastajanje jednak. Dakle, fotograf će ubrati spomeničku rentu, a da sam nije ni u kakvoj obvezi prema spomeniku ili njegovu vlasniku.

Sličan primjer je kada proizvođači vina koriste na etiketi obrise i crteže katedrala, dvoraca, te spomeničkih cjelina. Pritom plaćaju cijenu dizajnerskog rada osobi koja je kreirala etiketu u kojoj plaćaju i dio na ime spomeničke rente za neizravnu potrošnju spomenika. Kada bi taj isti dizajner upotrijebio nečije autorsko djelo (fotografiju, znak i si.) u izradi iste etikete, umjesto crteža spomenika, propisima bi bio prisiljen ne samo platiti naknadu autoru, već bi u pravilu morao imati i njegovu suglasnost.

Hrvatski propisi o zaštiti kulturnih dobara već dulje vrijeme imaju odredbe kojima se ovaj oblik spomeničke rente ubire u korist spomenika, odnosno kulturne baštine. Tako je još 1986. godine člankom 51. Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika ("Narodne novine", br. 21/86) propisano:

"Svatko tko na fotografiji, naljepnici, znački, suveniru i drugim sličnim predmetima te na odjevnim predmetima upotrijebi grb ili znak Dubrovnika ili prepoznatljiv dio spomeničke cjeline odnosno pojedinih objekata spomeničke cjeline, dužan je od prodajne cijene proizvoda uplatiti 10 posto u korist sredstava za obnovu spomeničke cjeline.
Iznos prodajne cijene u stavku 1. ovoga članka dužan je obveznik obračunati i uplatiti na račun sredstava za obnovu spomeničke cjeline u roku sedam dana od dana stavljanja proizvoda u promet."

Provedbom članka 51. Zakona samo je 1988. godine na području tadašnje općine Dubrovnik prikupljeno za potrebe obnove i zaštite iznos u protuvrijednosti od 121.668 USD, što bi prema tečaju13 na dan 31.prosinca 2003. godine iznosilo oko 744.364,82 kune.

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", br. 69/99) uvažio je dobra iskustva u primjeni citirane odredbe iz "dubrovačkog Zakona", te je u posebnom dijelu Zakona propisao način ubiranja proračunskih prihoda na osnovi upotrebe kulturnih dobara u odredbama članka 112. i 113. koje glase:
"Članak 112.
Tko na fotografiji, naljepnici, znački, suveniru, publikaciji i drugoj tiskovini, odjevnom predmetu, ili drugom predmetu upotrijebi povijesni grb ili znak, prepoznatljivo kulturno dobro ili njegov prepoznatljivi dio, dužan je od prodajne cijene proizvoda uplatiti 10 posto u korist državnog proračuna.

Iznos iz stavka 1. ovog članka dužna je obračunati i uplatiti u roku od 8 dana od dana stavljanja proizvoda u promet osoba koja je proizvod stavila u promet.

Članak 113.
Pravna ili fizička osoba koja u vlastitoj promidžbi na filmu, spotu, plakatu, fotografiji ili drugom predmetu upotrijebi kulturno dobro ili njegov prepoznatljivi dio dužna je uplatiti u korist državnog proračuna iznos od 1.000,00 kuna prije prve objave za svaku vrstu promidžbenog materijala.

Pod prvom objavom promidžbenog materijala smatrat će se i svaka nova objava tog izmijenjenog promidžbenog materijala u kojoj je upotrijebljeno kulturno dobro u smislu stavka 1. ovoga članka."
Citiranim odredbama propisuje se način ubiranja spomeničke rente od neizravne potrošnje spomenika i to u dva slučaja: kada se spomenik ili neki njegov prepoznatljivi dio upotrijebi u komercijalne svrhe na fotografiji, znački, naljepnici, suveniru, kao i u drugim propisanim slučajevima, te kada se spomenik ili njegov dio koriste u promidžbenim aktivnostima.

Koncem 2003. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", br. 103/03) kojim je uveden još jedan oblik ubiranja spomeničke rente za neizravnu potrošnju spomenika i to odredbom članka 114a. koja glasi:

"Članak 114a.
Spomeničku rentu plaćaju fizičke i pravne osobe koje obavljaju sljedeće djelatnosti prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti:
01.41. Uslužne djelatnosti u biljnoj proizvodnji; (samo djelatnost sadnje i održavanja vrtova, parkova i zelenih površina za sportske terene i si.) uređenje i održavanje krajolika
50.40.4. Održavanje i popravak motocikla
51.8. Trgovina na veliko strojevima, opremom i priborom
51.9. Ostala trgovina na veliko
55. Hoteli i restorani
60.21. Ostali redoviti kopneni putnički prijevoz
60.22. Taksi služba
60.23. Ostali kopneni cestovni prijevoz putnika
61.10. Pomorski i obalni prijevoz
62.1. Redoviti zračni prijevoz
62.2. Izvanredni zračni prijevoz
63.21. Ostale prateće djelatnosti u kopnenom prijevozu
63.23.1. Djelatnosti u zračnim lukama
63.30.  Djelatnost putničkih agencija i turoperatora, ostale usluge turistima
64.2.  Telekomunikacije (osim održavanja komunikacijske mreže i prijenosa radijskog i televizijskog programa)
65.12.1. Poslovne banke
67.13.  Pomoćne djelatnosti u financijskom posredovanju
71.10. Iznajmljivanje automobila
71.2. Iznajmljivanje ostalih prijevoznih sredstava (osim željezničkih vozila, kamiona, traktora i kontejnera)
71.4. Iznajmljivanje predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo (samo iznajmljivanje predmeta za zabavu, bicikla i sportske opreme)
92.33. Djelatnosti sajmova i zabavnih parkova
92.34. Ostale zabavne djelatnosti
92.61. Djelatnost sportskih arena i stadiona (samo igrališta za golf)
92.62.1. Djelatnosti marina
92.62.2. Ostale sportske djelatnosti (samo sportsko rekreativni lov)
92.7.  Ostale rekreacijske djelatnosti (osim dresure kućnih ljubimaca, te ostalih filmskih, televizijskih i kazališnih djelatnosti)
92.71. Djelatnosti kockanja i klađenja
93.01. Pranje i kemijsko čišćenje tekstila i krznenih proizvoda

Spomenička renta plaća se po stopi od 0,05 posto. Osnovica za obračun spomeničke rente je ukupni prihod ostvaren obavljanjem navedenih djelatnosti.

Poslove utvrđivanja, evidentiranja, nadzora, naplate i ovrhe spomeničke rente obavlja Porezna uprava. Troškovi evidencije nadzora, naplate i ovrhe spomeničke rente iz stavka 1. ovog članka iznose 5 posto od naplaćene spomeničke rente.

Fizičke i pravne osobe dostavljaju podatke za obračun spomeničke rente na Obrascu SR, koji je sastavni dio ovoga Zakona.
Fizičke osobe obveznici plaćanja spomeničke rente podnose Obrazac SR nadležnoj ispostavi Porezne uprave, nadležnoj prema svom prebivalištu odnosno uobičajenom boravištu, zajedno s Prijavom poreza na dohodak i to najkasnije do kraja veljače iduće godine, nakon godine za koju se sastavlja konačni obračun.
Pravne osobe obveznici plaćanja spomeničke rente podnose Obrazac SR nadležnoj ispostavi Porezne uprave, nadležnoj prema svom sjedištu, zajedno s Prijavom poreza na dobit i to najkasnije do kraja travnja iduće godine, nakon godine za koju se sastavlja konačni obračun.

Fizička i pravna osoba plaća mjesečni predujam spomeničke rente u visini jedne dvanaestine osnovice po obračunu poslovnog rezultata za prethodnu godinu. Za fizičku i pravnu osobu koja počinje obavljati djelatnost, utvrđivanje predujmova spomeničke rente do prvog podnošenja obračuna poslovnog rezultat utvrđuje Porezna uprava, na način na koji se utvrđuju predujmovi poreza na dohodak odnosno poreza na dobit.
Fizičke i pravne osobe obveznici spomeničke rente uplaćuju mjesečni iznos spomeničke rente, u rokovima za plaćanje predujmova poreza na dohodak odnosno poreza na dobit, dok razliku po Obrascu SR uplaćuju u propisanom roku za podnošenje Obrasca SR.

Nadzor nad obračunom i uplatom spomeničke rente obavlja Porezna uprava."

Odredbom članka 114a. obvezani su svi gospodarski subjekti koji obavljaju jednu od navedenih djelatnosti iz odredbe da od ostvarenog godišnjeg prihoda iz prošle poslovne godine uplate u državni proračun iznos od 0,05 posto na ime spomeničke rente. Najveći broj djelatnosti koje su obvezane na plaćanje ovog oblika spomeničke rente vezan je uz turizam, bankarstvo, telekomunikacije i prijevoz putnika. Veze turizma i baštine dovoljno su transparentne i same ukazuju na razloge zbog kojih postoji obveza plaćanja spomeničke rente za neizravnu potrošnju spomenika. Međutim, potrebno je obrazložiti razloge zbog kojih je ova obveza propisana za djelatnost bankarstva, telekomunikacija i prijevoza putnika. Sve tri djelatnosti imaju svoju posebnu ulogu u turizmu, što je dakako samo jedan od razloga. Djelatnost telekomunikacija prisutna je sa svojom infrastrukturom u gotovo svim spomenicima i spomeničkim cjelinama. Prijevoz putnika, bio on gradski ili međugradski, također ima neizravnu korist od spomenika. Putnici koristeći javni prijevoz između ostalog posjećuju i spomenike.

Rezultati ubiranja spomeničke rente u 2004. i 2005. godini

Tijekom 2004. godine Ministarstvo kulture zatražilo je od svih gradskih i općinskih poglavarstava dostavu odluka o visini spomeničke rente, kao i procjenu sredstava koje poglavarstva planiraju ubrati tijekom 2004. godine temeljem donesene odluke.

Temeljem donesenih odluka i dostavljenih procjena načinjen je pregled koji obuhvaća 26 gradova i općina koje su do 23. rujna 2004. donijele odgovarajuću odluku i o tome obavijestili Ministarstvo kulture.

Većina sredstava prema navedenoj procjeni trebala je biti prikupljena na području Grada Zagreba što se nije ostvarilo. Razlog tomu najvjerojatnije su lokalni izbori jer su gradska i općinska poglavarstva odugovlačila sa primjenom donesenih odluka, kao što je to bio slučaj i u Gradu Zagrebu. Ovu pretpostavku potvrđuju izjave nekih gradskih čelnika za vrijeme predizborne kampanje u kojima su se javno suprotstavljali provedbi već donesenih odluka o visini spomeničke rente ili su pak odbijali da takove odluke donesu za spomeničke cjeline na području grada ili općine.

Tijekom 2004. ukupno je ubrano 67,9 milijuna kuna spomeničke rente i to 48,6 milijuna, odnosno 71,5% na ime neizravne potrošnje spomenika, dok je od izravne potrošnje, po četvornom metru umjesto procijenjenih 206,8 milijuna ubrano tek 19,3 milijuna ili 28,5% od ukupno ubranih sredstava.

Usporedba pokazatelja o ubranoj spomeničkoj renti u 2004. i 2005. godini pokazuje kako je u 2005. ubrano 64% više rente negoli godinu ranije. Poseban porast vidljiv je kod rente od izravne potrošnje koje je ubrano 156% više negoli 2004. godine. Ovaj rast objašnjava sve veći broj gradova i općina koji su ne samo donijeli odluke o visini spomeničke rente već su iste proveli u praksu. To potvrđuju i pokazatelji o najvećim iznosima ubrane spomeničke rente prema kojima je grad Rijeka, iako sa spomeničkom cjelinom znatno manje površine od Grada Zagreba, ubrala u 2005. godini više od Zagreba. Isto tako najveći iznosi ubrani u pet gradova znatno su viši negoli 2004. godine. Kako ni tijekom 2005. godine nisu svi gradovi i općine dosljedno provele ovu zakonsku obvezu u narednoj godini može se očekivati daljnji rast ove vrste rente prema procijenjenom iznosu iz 2004. godine.

U 2005. godini ubrano je spomeničke rente od neizravne potrošnje (prema članku 114a. Zakona) 27% više negoli 2004. što je najvećim dijelom posljedica vrlo uspješne turističke sezone u kojoj su brojni gospodarstvenici, obveznici plaćanja ovog oblika rente, ostvarili rast ukupnog prihoda. Kako se pokazatelji iskazuju prema sjedištu gospodarskog subjekta jasno je da su najveći iznosi ubrani u najvećim hrvatskim gradovima, te da je Grad Zagreb vodeći i 2004. i 2005. godine. Kod ovog oblika spomeničke rente ubiranje je Zakonom povjereno Poreznoj upravi čime je izbjegnuto izbjegavanje njezina plaćanja.

Zakonom je uređena i raspodjela ubrane spomeničke rente i to 60% u korist grada ili općine na čijem području je ubrana i 40% u korist državnog proračuna (razdjel Ministarstva kulture).

Institut spomeničke rente postupno ulazi u hrvatsku praksu i pokazuje očekivane rezultate. U sredinama koje su odmah po stupanju na snagu uvele ovaj oblik prikupljanja sredstava započela je sustavna obnova zaštićene baštine, a javnost u tim mjestima pozitivno je ocijenila taj proces. Brojni gradovi i općine na početcima su uvođenja spomeničke rente, dok samo manji broj lokalnih samouprava tvrdoglavo iz politikantskih razloga ne provodi odredbe Zakona nanoseći time štetu zaštićenoj kulturnoj baštini koja postoji na području njihove nadležnosti.

dr. sc. Jadran Antolović