Zaštita pokretnih kulturnih dobara kroz povijest
Razdoblje prve polovine 19. st. u kojem započinje brige za „starine“ koje danas nazivamo kulturnim dobrima, obilježeno je stvaranjem novih društvenih odnosa, jačanjem nacionalnog identiteta, vraćanjem prema prošlim vrijednostima, osnivanjem društva i profesionalnih udruženja, te utemeljenjem prvih znanstvenih i kulturnih institucija.
 |
 |
 |
| Vicko Andrić |
Ljubo Karaman
|
Cvito Fisković
|
Polovinom 19. stoljeća, ideja o zaštiti spomenika u Austrijskoj Monarhiji dobiva državni status osnivanjem Centralne komisije za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, a imenovanjem konzervatora Vicka Andrića (na slici) za Dalmaciju, I. Kukuljevića za sjevernu Hrvatsku,. P. Kandlera za Istru, započinje organizirano djelovanje zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski među prvima se usmjerava na prikupljanje građe i na organiziranje novih institucija i udruženja, pri čemu je posebno značajno osnivanje „Društva za povestnicu i starine“.
Krajem 19. stoljeća, utjecaj Bečke škole povijesti umjetnosti s teorijskim djelima Riegel i Dvoraka presudan je za uspostavu temeljnih načela zaštite spomenika u teoriji i praksi konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj, načela koje će preuzeti Đuro Szabo i Ljubo Karaman.
Đuro Szabo prvi je obradio analitičkom metodom brojne pojedinačne spomenike s pripadajućim inventarom, a Ljubo Karaman produbio je proučavanje spomenika odabranih po kriteriju problemske važnosti i kvalitete. |
Impresum
Mapa weba
Ispiši stranicu
Povratak na vrh