E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
KULTURNE DJELATNOSTI  >  Dramske umjetnosti  >  Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić"  >  Arhiva  >  Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2012.
Ovogodišnji svojevrsni trend među hrvatskim dramatičarima bila je, nameće se kao razmišljanje, tema rastakanja obitelji i propitkivanja funkcioniranja  iste u ekonomski nesigurnim te moralno upitnim vremenima. Čak dvije od tri trećenagrađene drame, „Prekrasne ruševine“ Maje Hrgović i „Počivali u miru kuće svoje“  Vedrane Vrhovnik, tako uzimaju upravo obiteljsku zajednicu kao emotivni prostor dramske radnje.
               
Moglo bi se reći da je glavni lik drame Maje Hrgović „Prekrasne ruševine“ umro i prije negoli se dramska radnja počela odvijati. Nakon smrti neimenovane Babe, ostatak obitelji (majka, otac i dvije kćeri) našao se na okupu u kući u predgrađu Splita. Kroz čitav niz pojedinačnih monologa vođenih nepostavljenim pitanjima nevidljivog ispitivača saznajemo obiteljsku povijest prepunu međusobnog nerazumijevanja, netrepeljivosti i neskrivene mržnje dodatno pojačanu očevim PTSP-om, majčinim dugogodišnjim gastarbajterskim izbivanjem te istospolnim sklonostima jedne kćeri. Koristeći isključivo monolog kao dominantnu izvedbenu formu, autorica je dala podjednako demokratsko pravo svim likovima da iznesu svoju stranu priče no time nimalo nije olakšala posao dobronamjernom čitatelju, i eventualnom gledatelju,  budućeg uprizorenja drame, u odluci vezanoj uz odabir kome vjerovati.  Štoviše, svojevrsni „višak“ podataka o članovima obitelji dovodi do njihove inflacije i smanjene vjerodostojnosti čime i eventualnu dramaturšku strukturu, koju publika individualno gradi u glavi, metaforički ruši u „prekrasne ruševine“ iz naslova drame.
               
Drama „Počivali u miru kuće svoje“ Vedrane Vrhovnik socijalno je osvještena drama koja uz snažne fantastične momente progovara o borbi za kvadrate životnog ali i onog postživotnog, pogrebnog prostora. Glavni likovi su zaposlenik Gradske čistoće tridesetogodišnjak Miro koji živi kod svoje majke udovice i njegova djevojka, vršnjakinja Anica koja živi sa očuhom, također udovcem. Uz realne, gotovo naturalistično pisane prizore u kojima se kao osnovna tema provlači potreba za vlastitim životnim prostorom, kroz dramu se provlače i nadrealni motivi u vidu slika u kojima se susreću svijet živih i mrtvih. Paradoksalno, i ti mrtvi likovi (Aničina mama i Mirov tata) žude za svojim prostorom u vidu uređenijih ili prestižnije lociranih grobnica čime apsurd borbe „za svoj vlastiti kvadrat doma“ postaje još očigledniji. Autorica je dramaturški vješto izbalansirala sve kompleksne nivoe radnje te napisala uistinu originalno dramsko djelo.

Likovi treće trećenagrađene drame L.U.Z.E.R.I. Dine Pešuta se odmiču od biološke obitelji stvarajući mikrozajednicu prijatelja koji dijele slične svjetonazorske stavove odmaknute od rodnih stereotipa. Minimalnim sredstvima, suštinskim dijalogom, kao da čitamo transript nekog realnog događaja te gotovo lišen literarne ambicije,  Pešut vrlo duboko, psihološki utemeljuje osam likova na propalom tulumu, kroz čije odnose čitamo širu sliku društva u kojem ne postoje više nikakave moralne, društvene, kao ni u osobne, prijateljske, ljudske vrijednosti. Svojevrsni „reality show“ Pešutovih likova dokumentaristički je vjerna preslika zbunjenosti i izgubljenosti jedne generacije.

I dvije drugonagrađene drame, „Snježna kugla“ Zdenka Mesarića i „Trebalo bi prošetati psa“ Tomislava Zajeca također su kroz prizmu obitelji iznijele stavove svojih autora.
               
U „Snježnoj kugli“ tročlana obitelj razdvojena je činom otmice sina od strane otmičarke koja svoj čin pravda kao osvetnički istovremeno optužujući oca otetog trinaestogodišnjeg dječaka za smrt svog vlastitog sina. Otmica na sve upletene ima različit efekt. Ionako načet prijašnjim nesporazumima i nevjerama, brak oca i majke se očigledno raspada dok kroz niz rasprava i svađa pucaju i posljednje niti koje su ih spajale dok se istovremeno između otmičarke i otetog dječaka počinju događati intimne komunikacija  koje na trenutke prelaze i granicu „dozvoljenog“ podsjećajući nas na brojne, medijski eksploatirane, slučajeve „Stockholmskog sindroma“. Zdenko Mesarić dramaturški dosljedno i precizno vodi svoje likove kroz minsko polje nabujalih osjećaja.
               
U drami Tomislava Zajeca neobičan trokut međuljudskih odnosa događa se između Žene, Muškarca i muškarčevog Oca. Kroz gusto ispisane rafale rečenica i česte Muškarčeve monologe upućene nevidljivoj publici raspliću se događaji iz prošlosti iz kojih postaje jasno da su Muškarac i Žena nekoć bili u vezi te da je zdravstveno stanje Oca ozbiljno ugroženo. Informacije dobijamo na kapaljku i stvara se osjećaj kako nam istina stalno klizi niz prste. Konfuziji doprinosi i činjenica da je Zajec namjerno vremenskim diskontinuitetom dekonstruirao radnju svjesno razbivši linearnost radnje čime dodatno podcrtava minuciozno stvorenu atmosferu nesigurnosti i ranjivosti svojih likova.

Kako  Nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“ Ministarstvo kulture dodjeljuje u svrhu poticanja hrvatskog dramskog i kazališnog stvaralaštva, Povjerenstvo se, u podosta kvalitetom izjednačenoj konkurenciji pri samom vrhu, odlučilo prvu nagradu dodijeliti mladoj autorici Kristini Gavran za dramu „Spremni“. Ta drama, pisana u nadrealistički slobodnom stihu koji izdaleka podsjeća na rane radove Radovana Ivšića, progovara o obitelji kao najmanjoj čestici društva te o tome kako nas ekstremne životne situacije potiču unutar te zajednice na ovisnost jednih o drugima. Antijunaci ove drame nemaju imena već su nazvani po svojim obiteljskim „funkcijama“ (Majka, Otac, Sin, Kći) što im automatski oduzima individualnost. Postupak je dosljedno proveden kroz cijelo djelo, a tek u natruhama dobijamo o njima informacije koje se mogu, ali i ne moraju, čitati kao osobne ili intimne.  Obitelj se, pod prijetnjom tajanstvene apokaliptične prijetnje, sklonila i zabarikadirala u neodređeni životni prostor gdje su odvojeni od svijeta u očekivanju nepredvidljivog usuda. Poduzeli su sve potrebne mjere kako bi što duže preživjeli no kroz njihovu komunikaciju otvara se mogućnost kako tamo „vani“, zapravo, i nema neke prijetnje već se obitelj preventivno sklonila, možda i zbog paranoične predostrožnosti dominantnijih članova. Nesigurnost u izgovorene podatke, kao i nepoznavanje bitnih faktora iz privatnih života likova, doprinose mučnoj atmosferi koju autorica dosljedno provodi do samog konca drame.

Na javni Poziv je bilo prijavljeno 45 dramskih tekstova širokog raspona kvalitete, od vrhunskih do onih čijim autorima bi ipak trebalo preporučiti malo objektivnije sagledavanje vlastitog spisateljskog talenta i motivacije. Gledano tematski, ovogodišnja konkurencija je pokazala zaokupljenost socijalnom tematikom uglavnom smještenom u obiteljsko okružje no našlo se i tekstova koji su širili područja žanrovskog, prvenstveno u smjeru znanstvene fantastike i poetskih eksperimenata. Uz gorenavedene nagrađene drame, Povjerenstvo toplo preporuča za potencijalna kazališna uprizorenja i sljedeće drame koje su bile u užem izboru te posjeduju sve, a prvenstveno umjetničke, kvalitete koje se očekuju od djela na ovoj razini: Tanja Novak „Kućni posjet“, Lana Šarić „Ključni trenutci“, Una Vizek „Posljednji poziv za Reykjavik “ te Mislav Hudoletnjak „Jesen“.
 
Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a