U Supetru, otok Brač, Republika Hrvatska, u razdoblju od 5- 8. listopada 2005. g. održat će se 2. NAPLE (National Authorities on Public Libraries in Europe) konferencija "Uloga narodnih knjižnica u nacionalnim politikama izgradnje društva znanja" (Digitalizacija kulturne baštine i provedba multikulturalizma u knjižnicama).
Skup je jedna od manifestacija kojima se obilježava proslava 1700 godina Dioklecijanove palače u Splitu.
Konferencija je pozivna, a na njoj će sudjelovati predstavnici 26 zemalja iz Europe i USA.

Riječ ministra kulture RH

- Kulturna politika Republike Hrvatske (mp3, 3 Mb)
(snimio i obradio: M. Lektorić)

Dame i gospodo,

Dopustite mi da se zahvalim na pruženoj mogućnosti da govorim o hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici.
Knjižnice su već odavno prepoznate kao mjesta prikupljanja ali i prosljeđivanja informacija, mjesta čuvanja nacionalne povijesti, kulture, znanosti ali i mjesta okupljanja, razmjene informacija, kao svjedočanstvo duhovnog i intelektualnog ozračja jednog naroda i njegova spremnost dijeljenja informacija sa ostatkom svijeta.

Upravo je to jedan od razloga zbog kojih sam posebno zadovoljan što danas mogu govoriti ovdje. Nadam se da mi nećete zamjeriti ako svoje izlaganje o hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici započnem kratkim osvrtom na naš knjižnični sustav.

S obzirom da ću danas govoriti o tradicji, modelima politike i pojedinim suvremenim izazovima pred hrvatskom kulturnom politkom, dopustite mi da počnem s kratkim opisom povijesti, ustrojstva i razvitka knjižnica u Hrvatskoj.

Povijest knjižničarstva u Republici Hrvatskoj možemo pratiti od antičkih vremena ( u okviru Dioklecijanove palače u Splitu), preko samostanskih i privatnih knjižnica u srednjem vijeku. Ideja o potrebi javne knjižnice javlja se prije razdoblja renesanse u Dubrovniku, da bi se ostvarila u prvoj polovini 19. stoljeća, baš poput ostalih zemalja Europe i Amerike. Ideja o knjižnici kao javnoj, svima dostupnoj ustanovi, Hrvatska je tako dijelila sa svijetom napredujući od tada sve više i osnivajući knjižnice kao informacijske, kulturne i obavijesne centre u svojim lokalnim zajednicama i u čitavoj zemlji.

Sustav knjižnica u Republici Hrvatskoj djeluje od Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao središnje matične knjižnice na državnoj razini do županijskih narodnih knjižnica kao matičnih za narodne i školske knjižnice određene županije i sveučilišnih knjižnica u sveučilišnim gradovima ( Zagreb, Osijek, Rijeka, Split, Dubrovnik).

Hrvatska je mala zemlja koja je tijekom jednog stoljeća izgradila dvije zgrade nacionalne knjižnice. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu proistekla je iz knjižnice isusovaca koji su je na zagrebačkom Gradecu ustanovili još 1607. godine te je poznato kako je 1647. g. knjižnica imala dvoranu, knjižničara i pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Godine 1816 stiče pravo na besplatni primjerak, a uvođenjem obveznog primjerka iz 1837 g. ova knjižnica ostvaruje svoju nacionalnu ulogu koju je sačuvala do danas. Zahtjevi novog vremena Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, kao i čitav sustav knjižnica u Republici Hrvatskoj usmjeravaju na nove tehnologije i veću povezanost sa svijetom.

Sustav knjižnica razvijao se posebno poslije Drugog svjetskog rata, što je naglo prekinuto 1991. godine kada je u agresiji na Hrvatsku 25 posto hrvatskoga teritorijaq bilo okupirano. U to vrijeme sve su veze s knjižnicama na okupiranom području bile prekinute. Nakon oslobođenja toga područja pokazalo se da su nazadovale ili u najboljem slučaju stagnirale. U drugim dijelovima zemlje, posebice u blizini bojišnica, tridesetak knjižnica (zgrada, fonda i opreme) bilo je uništeno ili teško oštećeno. Drastičan je primjer Gradske knjižnice u Vinkovcima koja je do temelja izgorjela, zajedno sa cijelim fondom od više od 80.000 knjiga. Na meti je bilo kulturno naslijeđe - kulturni i sakralni spomenici, među njima i knjižnice.

Čim su se stekli uvjeti i čim je Hrvatska oslobodila svoja okupirana područja, započela je s obnovom, znajući koliko su važni ti javni kulturni prostori kao rezervoari znanja, koji učenjem o prošlosti potiču promišljanja o budućnosti .

Osim obnove u ratu uništenog knjižničnog fonda što je bio jedan od prioriteta Ministarstva kulture od 1991 godine, Ministarstvo prati i podupire posebne programe djelatnosti knjižnica i knjižničarstva, koordinira razvoj i implementaciju mreže knjižnica. Pridonosi stalnom stručnom usavršavanju knjižničnih djelatnika ( kroz Centar za stalno stručno usavršavanje osnovan u suradnji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Katedre za knjižničarstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Knjižnica grada Zagreba).

"Nijedna knjižnica nije otok" načelo Donalda Urquaharta knjižničara koji je parafrazirajući velikog engleskog pjesnika Johna Donna odredio smjernice svjetskog knjižničarstva želimo primijeniti i u Hrvatskoj. Funkcionalna mreža knjižnica ona je u kojoj je svaka knjižnica pristupna točka znanja i informacija u Hrvatskoj i u svijetu.

Jasno je da samo obrazovana i informirana nacija može participirati danas u svijetu znanja i rada. Vjerujući kako su upravo knjižnice ona mjesta koja prikupljaju i distribuiraju sve informacije svim ljudima bez obzira na spol, dob, vjeru, rasu ili naciju., težimo izgradnji digitalno orijentirane Hrvatske u kojoj dominira kultura poduzetništva, slobode, inicijative i otvorenosti novim idejama. Nove informacijske i komunikacijske tehnologije učinile su, krajem prošlog 20. st., revoluciju u svjetskoj knjižničnoj zajednici i po načinima prezentacije građe promovirale elektroničke, virtualne, hibridne i digitalne knjižnice. Sve čime se teoretičari i praktičari knjižničarstva u svijetu bave, unapređujući ovu važnu djelatnost, dijeli i hrvatska knjižnična te cjelokupna kulturna javnost, ali slični se trendovi prepoznaju i u ostalim segmentima hrvatske kulturne politike.

Međutim, kao što se može vidjeti iz naslova izlaganja, danas bih želio govoriti ne samo o knjižnicama već šire o hrvatskoj kutluri i kulturnoj politici, pri čemu ću se usredotočiti na tri značajke koje su od suštinkog značenja za izradu i funkcioniranje svake kulturne politike.

Prva se značajka odnosi na baštinu i tradiciju pojedine zemlje. Druga na organizaciju javnih politika općenito a kulturne politike posebno. Dok se treća - koja postaje sve značajninom - svakako odnosi na regionani i globalni kontekst koji ima bitan utjecaj na naše percipiranje kulture, ulogu kulture u društvu i vladine politike za unapređenje ovoga sektora.

Hrvatska je kultura duboko ukorijenjena u zajedničkom europskom kulturnom nasljeđu i europskoj tradiciji pružanja javne potpore umjetničkom stvaralaštvu. Hrvatska je smještena na stjecištu jugoistočne, srednje i zapadne Europe.
I premda je ova burna politička prošlost ostavila brojne ožiljke u tkivu stvaranja hrvatske države, u isto je vrijeme pridonijela bogatstvu raznovrsnosti kulturne baštine na koju smo danas tako ponosni.

Kulturna povijest Hrvatske iznimno je bogata i raznovrsna. Njezina najveća dostignuća mogu se usporediti sa sličnim ostvarenjima diljem Europe i šire. Srodna se umjetnička razdoblja mogu se otkriti diljem Srednjeg i Dalekog Istoka tako da možemo govoriti o međusobnoj razmjeni kultura. Hrvatska je uvijek bila na stjecištu brojnih granica. Može se kazati da su ova i druga dostignuća, uz neprekidno njegovanje kulture, doprinjela opstanku hrvatskog naroda kroz povijest.
Srednjoeuropski kulturni identitet najočitiji je u visokim urbanim standardima i vrlo elegantnom i dobro pojektiranom izgledu hrvatskih gradova. Više je primjera istodobnog postojanja umjetničkih stilova i u Hrvatskoj i u Srednjoj Europi. Ovo se prije svega odnosi na stilove baroka i secesije. Uz to, zemlje iz ove regije, uključujući i Hrvatsku, imaju karakteristično široku i raspršenu kulturnu, obrazovnu i znanstvenu infrastrukturu. Brojna kazališta, muzeji i sveučilišta zaštitni su znak naše zemlje kao i drugih zemljama iz ove zemljopisne regije.

Hrvatska je jedinstvena među europskim zemlja zato što uz srednjoeuropski ima i sredozemni identitet. Sredozemno se nasljeđe može vidjeti u arhitekturi gradova, koji se mogu usporediti s drugim gradovima iz razdoblja srednjeg vijeka i renesanse u zemljama kao što je Italija. Kulturna baština hrvatskog Jadrana posebno je značajna zbog njezina antičkog, ranokršćanskog, renesansnog i baroknog stila. Upravo ovaj integrirani okvir hrvatske kulture omogućuje neprekidan niz karakterističnih europskih stilova unutar umjetničke i književne baštine od 9. stoljeća do današnjih dana. Gradove Dubrovnik, Split, Trogir i Poreč potrebno je posebno istaknuti zbog njihove ljepote i baštine. Povijesna jezgra ovih gradova su dijelom ili u cjelini uvrštena na UNESCO-ov Popis Svetske baštine. Uz to ne smijemo nikako ispustiti iz vida i više od 1000 hrvatskih otoka.

Hrvatska svojom kulturnom tradicijom ne pripada skupini balkanskih zemalja, ali je bez dvojbe svojim kulturnim djelovanjem i svojim ogromnim povijesnim iskustvom igrala konstruktivnu ulogu u stabiliziranju kultura i naroda ove regije. S obzirom na tisućugodišnju granicu s turskim carstvom, osobito na istočnim granicama, dolazilo je do čestih susreta i razmjena. Između katoličke, muslimanske i pravoslane vjere te između istoka i zapada. U tom je kontekstu Hrvatska bila pravo raskrižje kultura i religija.

Od 1990-tih godina kulturna politika neovisne Hrvatske prvenstveno je bila usmjerena na promicanje nacionalnog jedinstva, osobito na početku razdoblja kada je zemlja bila uvučena u rat. Ove su okolnosti istaknule potrebu za stabiliziranjem i očuvanjem ukupnog kulturnog sustava u zemlji. Prema tome, najveći dio napora bio je usmjeren na očuvanje kulturne baštine, kulturnog života i cjelokupne kulturne infrastrukture. Nije došlo do značajnijeg smanjenja javnih izdataka za kulturu. Vladina izdvajanja nastavila su se povećavati i danas su zapravo na uobičajenoj razini za većinu europskih zemalja, oko 1% ukupnog nacionalnog javnog proračuna.

Naravno da tako burno razdoblje nije moglo proći bez negativnih posljedica. Kulturna je politika bila povremeno prisiljena iskazivati se kao puka reakciju na određene vanjske okolnosti, te često nije bila niti osobito prikladna niti u koristi kulturnog razvitka. Kulturna politika u biti treba stvarati i konstruirati te uvjete i posljedice. Međutim, to nije bilo jednostavno, biti moguće čak ni u zemljama koje nisu imale takvu situaciju kakvu je imala Hrvatska. Od kraja devedesetih situacija se u mnogo čemu izmijenila. Intenziviran je proces uvođenja političkog, tržišnog i kulturnog pluralizma u srednjoeuropske zemlje, pa i u Hrvatsku. A sve čvršćim ukorjenjivanjem ovih promjena postalo je moguće započeti novo razdoblje nacionalne kulturne politike u Republici Hrvatskoj.

Stavljanje naglaska na deregulaciju, decentralizaciju i multikulturalizam ukupnog kulturnog života dobro je usmjerenje. No što to uistinu znači? Kako se mogu ispuniti i oživjeti ta načela, ili normativni okviri? Jedan od odgovora mogao bi se naći u multisektorskoj koncepciji kulturnog razvitka. S druge strane, uvođenje koherentnog i diversificiranog sustava financijskih shema u područje kulture omogućilo bi kulturnim institucijama da definiraju vlastite programe i metode djelovanja. Takve sheme uključuju porezne olakšice i oslobađanje od poreza, plaćanje rente za korištenje kulturnih dobara te izdvajanje jednog dijela turističkih taksi i prihoda od lutrije za kulturne potrebe. Isto tako, podizanje svijesti o tome kako je financiranje kulture dugoročna razvojna investicija trebalo bi imati za posljedicu široku prihvaćenosti i provedivost.

Razvoj neprofitnog sektora, kao glavnog oslonca civilnog društva, vjerojatno ima najsnažniju potporu upravo u području kulture. Otvoreno i poticajno zakonodavstvo koje potiče osnivanje i djelovanje fondacija, zaklada, fondova i udruga izravno doprinosi pluralističkom kulturnom razvoju. To također potiče kulturne inicijative s nižih razina, osobito projekte koje su pokrenule manje skupine i zajednice, prije svega mladi.

Opći ciljevi tekuće hrvatske kulturne politike su: kulturni pluralizam (estetski i multietnički), stvaralačka autonomija, proširenje i diversifikacija izvora financiranja kulture, policentrični kulturni razvoj, poticanje kulturnog sudjelovanja kao nove kvalitete života, suradnja između javnog i privatnog sektora radi veće učinkovitosti, kvalitete, zapošljavanja i inovacija, i kao najambiciozniji cilj, dovođenje kulture u središte pozornosti u zemlji. Za ostvarenje ovih ciljeva, naša kulturna politika koristi brojne instrumente koji se podudaraju u većini aspekata s tradicionalnim instrumentima javne potpore kulturi u kontinentalnoj Europi, uključujući:

- subvencije za gotovo sve kulturne sektore te oblici izravne i neizravne financijske potpore;
- uspostavljanje i održavanje javnih kulturnih institucija (u ovom kontekstu želim vas podsjetiti na položaj i ulogu knjižnica o čemu sam govorio na početku mog izlaganja)
- potporu umjetnicima (i posebna skrb za samozaposlene i slobodne umjetnike)
- državnu potporu za zaštitu i obnovu kulturne baštine
- potporu kulturnim industrijama i posebnu potporu javnoj radio-televiziji uključiv i novije napore na ublažavanju pojedinih negativnih tendencija medijske koncentracije što je jedan od ciljeva zajedničkih europskih audiovizualnih politika.

Neću govoriti o tim instrumentima i mjerama jer su dobro poznati i široko prihvaćeni.

Na kraju bih želio završiti s nekoliko riječi o regionalnom i globalnom kontekstu koji ima sve veći utjecaj na hrvatsku kulturnu proizvodnju i potrošnju te tim slijedom utječe i na većinu promjena u našoj kulturnoj politici.

U slučaju Hrvatske, prvenstveno možemo govoriti o europskoj integraciji, ali i o globalizaciji - dva procesa koja oblikuju i nastavit će oblikovati našu kulturnu politiku idućih godina.

Kao što već vjerovatno znate, u postupku usklađivanja politika na razini Europske unije, kultura je većim dijelom ostala isključena. Razlog ovoga isključenja je uvjerenje da su kulturne politike specifične te da u velikoj mjeri ovise o tradiciji i kulturnom kontekstu. Isto se tako vjeruje da je te politike nabolje izrađivati na nacionalnoj ili ponekad čak na lokalnoh razini. Upravo zbog toga očuvanje raznolikosti kultura ili kako se obično naziva - Jedinstvo u različitosti - ostaje iznimno značajno u Europi. Postoje, međutim određena područja u kojima Europa nastoji djelovati zajednički - to se prvenstveno odnosi na njegovanje kulturnih komunikacija i razmjena kako unutar europskog kontinenta tako i izvan njega. U tom kontekstu se potpora mobilnosti umjetnika i kulturnih djelatnika smatra jednim od prioriteta.

Još jedno područje u kojem Europa usklađuje svoje politike je područje audiovizulanih medija. Ovo se područje često opisuje kao jedno od najosjetljivijih zbog prijetnji koje potječu od libralizacije trgovine i njezinog negativnog utjecaja na medije i kulturne politike. Vijeće Europe i Europska unija prepoznale su moguće negativne posljedice liberalizacije na kulturno tržište i do sada su usvojili nekoliko instrumenata (oba pravno obvezujuća, poput Direktive o televiziji bez granica i drugih - primjerice Deklaracije Vijeća Europe o kulturnoj raznolikosti ili Rezolucije EU o fiksnoj cijeni knjige) sve s ciljem omogućuvanja promicanja kulturnog identiteta kroz različite oblike potpore nacionalnom kulturnom stvaralaštvu i kulturnim industrijama. Možda zbog toga što je kultura vjerojatno jedini oblik ljudskog djelovanja koji je uvijek bio otvoren suradnji na svim razinama -- čak i kada bismo htjeli - bilo bi nemoguće oduprijeti se neizbježnim interakcijama koje daleko nadilaze nacionalne, političke ili vjerske granice. No u isto vrijeme to može postati i zamkom - jer bi današnji razvoj komunikacija mogao lako omogućiti jednoj, takozvanoj globalnoj kulturi dominantni položaj u odnosu na druge te na njih djelovati na takav način da bi s vremenom nestale. Ovaj problem zahtijeva vrlo rafinirane i inovativne politike.

Tranzicijske zemlje - među koje pripada i Hrvatska - u svojim nastojanjima da usvoje nove politike i preporuke također su suočene s neophodnim strukturalnim promjenama na domaćim kulturnim tržištima. Često govorimo o potrebi za razvijanjem kulturnih industrija. No čak i uz potporu vlade vrlo je teško pronaći komercijalno prihvatljive izdavačke sheme na jeziku male čitalačke publike kada broj tiskanih primjeraka rijetko premašuje 1000. U mnogim zemljama i kulturama postoji potreba za financijskom potporom izdavanja čak i onih naslova (ma kako to čudno zvučalo) koji možda nikada neće doći ni do jednog čitatalja. No nakon proteka vremena, recimo 20 do 30 godina, neke od tih knjiga koje nisu uspjele privući suvremenike mogu biti visoko vrijednovane ili čak smatrane ključnih za razdoblje iz kojeg potječu. Suočavamo se sa sličnim problema i u razvoju filmske produkcije u kojoj pojedine filmove, premda mogu biti na visokoj umjetničkoj razini, neće vidjeti više od nekoliko stotina ili tisuća gledatelja. Zapravo vrlo je teško pronaći područje kulture koje se nije suočilo sa sličnim problemima u pronalaženju publike kao posljedice novih realnosti na kulturnim tržištima.

Razvoj, ekspanzija i dopiranje do što šire publike vrlo je važno za svaku kulturu. To je u samoj prirodi umjetnosti i kulture. Globalizacija, premda u pojedinim segmentima ima negativan utjecaj na trgovinu kulturnim dobrima i uslugama u isto vrijeme za posljedicu ima i mnogostrukost razmjena između različitih kultura.

Upravo iz tih razloga i dalje ostajem optimist i u tome tonu želim danas završiti svoje izlaganje. Premda često možemo imati različita stajališta o ovim pitanjima pa čak i temeljno oprečna rješenja u pogledu politike, uvjeren sam da postoji suglasje među umjetnicima i kreatorima politike o značaju kulture za naša društva - danas vjerojatno više nego ikada prije. U Hrvatskoj, kao i u ostalom dijelu Europe - a usudio bih se kazati i u oslatom dijelu svijeta, suočeni smo s ovim velikim izazovima u pogledu načina usvajanja politika te percipiranju kulture u ovim novim okolnostima.

No da se vratimo knjižnicama o kojima sam govorio na početku - jer upravo tu možda možemo pronaći pojedine odgovore i rješenja. Čuvamo knjižnice kao najvrjednije dijelove naše baštine. Istodobno nastojimo pomoći knjižnicama da odgovore na tekuće potrebe i na najbolji mogući način služe našim građanima. U isto vrijeme pokušavamo proniknuti u budućnost, anticipirati tehnološke inovacije te utvrditi najbolje načine korištenja knjižnica kao jedinstvenog prostora za poticanje čitanja i promicanja naših kultura.

Dopustite da citiram našeg premijera, dr. Ivu Sanadera na dan kada je Hrvatska postala dio velike europske obitelji, što je oduvijek i bila: "Mi imamo volju, snagu i odlučnost".
I doista imamo !
Hvala na pozornosti.