E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
Iz medija  >  Ministarstvo kulture u medijima  >  Razgovor s akademikom Mirko Tomasovićem, dobitnikom" nagrade “Iso Velikanović” za životno djelo
HRVATSKI JEZIK JE SPOSOBAN ZA SVA ISKUŠENJA
 
Dugogodišnji sustavni prevoditeljski i književnopovijesni rad akademika Mirka Tomasovića (Split, 1938.) ovjenčan je nedavno nagradom “Iso Velikanović” za životno djelo. U pet desetljeća stvaralačkoga rada taj je istaknuti komparatist prevoditelj s francuskoga, talijanskog, portugalskog, španjolskog i provansalskoga jezika prenio do danas u hrvatski više od 40.000 stihova, potvrdivši se kao izniman prepjevatelj s romanskih jezika.

FOTO: VJESNIK

 
S Mirkom Tomasovićem razgovarali smo o njegovim prevoditeljskim početcima, radostima i mukama prevoditeljskog posla te statusu prevoditelja u našem društvu.
 
• Kako ste počeli prevoditi?
 
- Pravim početkom prevođenja držim najranije šezdesete godine, studentsko doba. Kako se to zbilo? Profesor Ivan Slamnig tijekom seminara na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta provodio je neku vrstu skupnog prevođenja (to se poslije u nas i u svijetu nazivalo “traduktuloške vježbe”) jednoga Petrarcina soneta, a moja je verzija ocijenjena najboljom.
 
Sa “zavidnim” susobnikom (od 1960.), na njegov prijedlog, preveo sam Danteovo glasovito djelo “Vita nova”. Ulomci te naše mladenačke verzije Dantea izlazili su po časopisima od 1963. Ona je bila pozitivno prihvaćena u javnosti, te cjelovito, 1970. godine, objavljena kao posebna edicija, doživjevši do sada, s malim izmjenama, tri izdanja.
 
Dok sam pokorno služio JNA, u Zadarskoj reviji 1964. ugledali su mi svjetlo dana prepjevi četiriju Petrarcinih soneta. Od tada se nisam zaustavljao: u početku udružen s Tonkom Maroevićem (prijevodi Cavalcantija, Cina da Pistoia, najviše Petrarce), od 1968. prelazim samostalno na francuske pjesnike, od 1969. na portugalske.
 
• Prigodom dodjele nagrade “Iso Velikanović” rekli ste da je prevođenje mukotrpan posao. No ipak ste mu ostali vjerni tolike godine.
 
- Mukotrpan je posao objektivno zbog toga što ja uglavnom prevodim poeziju, i to s istovjetnim stihom i srokom kakvi su i u izvorniku. Moje je područje pjesništvo romanskih jezika, po metričkim i strofičkim oblicima najbogatije i najrazvedenije. Kod nekih je pjesnika ta sastavnica dovedena do virtuoznosti, vrlo složena i zakučasta, pa se naizgled čini neprevladivom prepjevnom zaprekom. Međutim, u toj zadaći ustrajem više od pedeset godina. Razlozi su višestrani. Po struci sam komparatist i stoga svjestan poslanja prevoditelja u književnoj zbližavajućoj razmjeni između raznojezičnih naroda.
 
Povijest europske literature uči nas da je prevođenje bitan čimbenik i poticatelj nacionalnih književnih kultura. Navodim dva jednostavna primjera: Marulićev prijevod glasovitoga latinskog djela Tome Kempenca “De imitatione Christi”, datiran 1500. godine, uzorak je već razvijene hrvatske rane proze; verzija Goetheova “Fausta” Gérarda de Nervala uzbibala je valove francuskog romantizma, utjecala na mnoge pisce toga pokreta.
 
Nadalje, hrvatska bogata tradicija prevođenja velikih djela svjetske baštine podsvjesno me nukala da se i ja posvetim toj misiji. To više što mi je ona nudila velike uzore: Tomislava Maretića, prevoditelja grčko-latinskih klasičnih pjesmotvora, Izidora Velikanovića, prevoditelja sa sedam jezika, čije časno ime i nosi nagrada, koju sam dobio na posebit način, Mihovila Kombola, nenadmašivog prevoditelja “Božanstvene komedije” Dantea Alighierija, jer sam njegove traduktuloške postupke u odnosu na oblik predloška usvojio.
 
Imao sam i sreću, da sam došavši na Filozofski fakultet 1971., dobio povjerenje i stekao prijateljstvo vrsnih prepjevatelja s romanskih jezika, Frana Čale i Nikole Milićevića, koji su me uključivali u svoje projekte.
 
Na posljetku, ponekad u šali velim da prevodim iz urođenog altruizma: da kad naiđem na vrsne, zadivljujuće tekstove na tuđim jezicima i uživam u njima, ne želim da sam ja isključivo korisnik te povlastice, pa je pomoću prepjeva dijelim i s drugima, koji ne znaju te jezike.
 
Hvala Vam što ste mi dopustili dug odgovor na ovo pitanje. Sada će biti lakše.
 
• Kako ste usavršavali prevoditeljsko umijeće? I kako ste se tako uspješno “prebacivali” iz jedne kulture u drugu, iz razdoblja u razdoblje...?
 
- Umijeće sam usavršavao na najjednostavniji način, njegovom ustrajnom uporabom, ali i traduktološkim samospoznajama i kritičkim raščlambama tuđih i svojih ostvarenja. Romanske kulture, kao i jezici, zapanjujuće su slične (narodi puno manje), pa sam se lako snalazio na poprištima poezije od Apenina, preko Alpa i Pireneja do Atlantskog oceana.
 
Prevođeni pjesnici pripadaju dobrim dijelom tzv. epohama konvencija (renesansi, baroku, klasicizmu), kad je temeljna poetika oponašateljska, ovisna o antičkim modelima. Polazim od prijevodoslovnog postupka da se pjesnici ne “presađuju” (kako bi rekao Preradović) samo iz jednoga u drugi jezik, nego i iz jedne poezije u drugu nacionalnu poeziju, a hrvatsko je pjesništvo cvalo u renesansno-baroknom razdoblju, pa sam se nadahnjivao njegovim leksičkim i stilskim iskustvima u procesu transponiranja.
 
To se zbivalo i s francuskim romantičarima i simbolistima, nadomjestak sam nahodio u pjesmaricama naših pjesnika iz XIX. stoljeća. Možda me je u tom procesu više od pozitivnih kritika u Hrvatskoj i inozemstvu, priznanja i nagrada, krijepilo unutarnje zadovoljstvo, tiha postojana radost otkrivanja vlastitoga književnoga jezika, toliko slojevita i izražajno bogata, metrički savitljiva i prilagodljiva, srokovno plodovita. To mi je omogućavalo da budem dosljedan u odnosu na izvornu formu i uvjerilo da je “harvacki jazik”, kako bi rekao Marul, sposoban za sva iskušenja kao i razvijeni europski jezici.
 
Rimarij, u pripravi, mojega prepjeva “Oslobođenog Jeruzalema” zorno će opovrgnuti zabludu da je taj jezik srokovno siromašan i oskudan, na koju su se zabludu izvlačili ili izvlače mnogi prevoditelji stihovanih tekstova. Samo, tronarječni jezik Hrvata treba poznavati, proučavati i, da kažem patetično, voljeti, što je potrebito naglasiti u sadašnjim čudnovatim okolnostima kad su ga nekritički preplavili amerikanizirani anglizmi (jezikoslovno: barbarizmi) kao posljedica neukosti i nepismenosti.
 
Svjedoci smo, štoviše, i očitovanog prijezira nekih autora prema jeziku na kojem pišu, što bi August Šenoa označio kao “zabludu ljudske pameti” (točno: aberratio mentis humanae).
 
• Iako ste neprestance proširivali horizonte svojih prijevodnih izvora, neki su Vam autori i opusi bili stalni prevoditeljski izazovi. Petrarca i Tasso, Boileau i Lamartine, Camőes i Pessoa. Što Vas je vraćalo tim klasicima europskoga pjesništva?
 
- Najkraće kazano: Petrarca je, em smo komparatisti, bio najutjecajniji europski pjesnik svih vremena, s najranijom i povlaštenom recepcijom u Hrvata, koja je razvidna i u XIX. stoljeću (neopetrarkizam i repetrarkizam). Lamartine je veliki ljubavni pjesnik romantizma, možda najtankoćutniji; po uzoru na Petrarcu, ispisao je u “Meditacijama” kanconijer Elviri.
 
Tasso, kao i pjesnik Laure, nadahnjivaše hrvatske pjesnike i u baroku i u romantizmu, njegov spjev “Oslobođeni Jeruzalem” glavni je model Gundulićevu “Osmanu”, sinonimu naše nacionalne epike. Boileauovo “Pjesničko umijeće” (1674.) najutjecajnija je klasicistička poetika, ozloglašena zbog doktrinarnosti i normativnosti. No, ja sam tu poetiku u stihu pročitao bez ikakvih opterećenja, te ustanovio da vrvi ne samo duhovitošću i francuskim duhom (“l"esprit”) nego da posjeduje i pjesničkih vrlina.
 
Luis de Camőes i Fernando Pessoa dva su najznamenitija pjesnika jedne europske poezije, koja je u nas bila slabo ili nikako poznata. Kad sam potkraj šezdesetih godina počeo predstavljati Pessou po našim časopisima, nisam ni slutio da će se danas o njemu govoriti kao o najvećemu svjetskom pjesniku XX. stoljeća.
 
Francuski promicatelj velikog Portugalca, Armand Guibert, prorekao je prije pedesetak godina da će ljudi učiti portugalski kako bi mogli čitati Pessou, kako se negda učilo talijanski Dantea radi. To se zaista kod mene dogodilo: prihvatio sam se slovnice i rječnika da “ponašim”, “pohrvatim” Pessou.
 
• Poeziju je, čini se, najzahtjevnije prevoditi. S obzirom na to da se ne može sve prenijeti, kako se određuje ta granica odgovornosti prema sadržaju izvornika?

- Prijevod poezije nazivljem kritičkim prepjevom, ako je podjednako, starinski kazano, vjeran sadržaju, smislu izvornika i njegovu izvanjskom obliku. Već je Marulić bio svjestan, u traduktološkoj napomeni uz svoj prijevod na latinski Petrarcine kancone “Vergine bella”, nepremostivih razlika u naravi samih jezika, a J. Lotman tvrdi da savršeni prepjev ne postoji, da je neostvariv, ali da se ne smije odustati od tog ideala potpune podudarnosti, inače smo prepušteni voluntarizmu i subjektivizmu u prevođenju poezije.
 
• Jeste li zadovoljni statusom prevoditelja u hrvatskoj kulturi? Mislite li da su adekvatno nagrađeni za golemi trud koje se mora uložiti da bi se dobro prevelo neko djelo i da li ih dobro zastupa njihova strukovna udruga, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca?
 
- Moj je položaj specifičan, jer ne prevodim po narudžbi, nego po svom izboru, ne živim od toga. Mislim da strukovna udruga Društvo hrvatskih prevoditelja dobro, koliko je objektivno moguće, zastupa članstvo i njihova auktorska prava. Boreći se za dostojanstvo književnog prevodilaštva, to je društvo i pokrenulo pitanje nagrade “Iso Velikanović”, koja je ustanovljena prije pet godina zahvaljujući iznimnom razumijevanju ministra kulture Republike Hrvatske mr. sc. Bože Biškupića.
 
• A kakav je odnos prevoditelja prema tekstu koji im je povjeren, njihovih urednika i, na kraju, nakladnika, koji te knjige objavljuju?
 
- Govorim u svoje ime: odnos urednika prema mojim prepjevima u novije vrijeme (kolege Milana Šarca i kolegice Jelene Hekman) pun je uvažavanja i razumijevanja. Nisam bio sputan ni u čemu.
 
Četiri godine rada na prepjevu “Oslobođenog Jeruzalema”
 
• Upravo dovršavate Tassov spjev “Oslobođeni Jeruzalem”.
 
- Haj, haj - stigosmo pri kraj! Pretočio sam 19 od 20 pjevanja spjeva, što broje preko petnaest i pol tisuća stihova, od kojih su mi još preostala 1132 (Mažuranićev ep “Smrt Smailage” ima 1134 stiha). Utrošit ću na prepjev i popratne tekstove oko četiri godine upornog rada, ali će mi zadovoljština da napokon imademo dostojan hrvatski prijevod (neka me se ne sudi preuzetnim) ponajvećega epa talijanske književnosti nakon Danteove “Božanstvene komedije” i najvećega epa europske barokne poezije, iskupiti prevoditeljske muke i pretvoriti ih u radosti.
 
Prepjev će tiskati Matica hrvatska, a njezina “resorna” urednica prof. Jelena Hekman pruža mi u svemu potporu (i novčani predujam); pače, ćutim da je “Oslobođeni Jeruzalem”, među naslovima što ih pripravlja za objavljivanje u Matici, njezin svojevrstan pritajeni ljubimac.
 
SANDRA-VIKTORIJA ANTIĆ
 
VJESNIK, 21.03.2009.
Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a