E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
NSPC
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
Iz medija  >  Ministarstvo kulture u medijima  >  Na UNESCO-voj Listi svjetske baštine čak sedam hrvatskih lokaliteta

STAROGRADSKO POLJE ODNEDAVNO PRIDRUŽENO UNESCO-VOJ LISTI SVJETSKE BAŠTINE

UNESCO, jedna od UN-ovih agencija koja se bavi područjima obrazovanja, znanosti i kulture te obuhvaća 193 zemlje članice, organizacija je unutar koje djeluje i Svjetski centar i odbor za baštinu. Zadaća je tog Odbora poticati zemlje članice na zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava te najvrednije njihove znamenitosti nominirati za Listu svjetske baštine. Biti na Listi svjetske baštine UNESCO-a važna je i prestižna stvar, no postupak upisa je dugotrajan i ozbiljan posao koji može potrajati i nekoliko godina. Od 1972. godine, kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, Svjetska Lista kulturne baštine do danas je na svoj popis uključila čak 878 znamenitosti, od čega 679 kulturnih, 174 prirodna i 25 miješanih lokaliteta u 145 svjetskih zemalja. Neke zemlje, poput Kine, Francuske ili Italije 'daju' i više od 30 takvih baštinskih lokaliteta, dok su u nekim zemljama samo objekt ili dva, prirodna znamenitost ili dvije, po odluci komisije, zasad zaslužili da uđu na Listu. Hrvatska se danas može pohvaliti s njih sedam.

UNESCO-va lista razlikuje prirodnu i kulturnu baštinu. U prirodnu se baštinu mogu ubrajati cijeli nacionalni parkovi, planine ili polja, ali i samo jedno, vrlo staro i značajno stablo. Kulturna pak dobra čine ili važni povijesni objekti ili takozvana nematerijalna baština kao što je neka posebnost u jeziku, običajima, narodnoj nošnji. Republika Hrvatska poslala je Centru za svjetsku baštinu (WHC) popis kulturnih i prirodnih dobara za koje se smatra da zavrjeđuju ući na Listu. Samo su neke od kulturnih znamenitosti s tog popisa s prijedlozima Tvrđa u Osijeku, mjesto Lubenice na Cresu, Dvorac u zagorskom Velikom Taboru, istarski gradić Motovun, Pustinja Blaca, Primoštenski vinograd ili grad Korčula.

Među prirodnim dobrima koje je Hrvatska predložila nalaze se Sjeverni Velebit, Nacionalni park Kornati i Telašćica. Dakako, postoje i takve znamenitosti koje istovremeno imaju i obilježja prirodne i obilježja kulturne baštine.

Naziva ih se 'mješovitim dobrima', a Hrvatska među svojim adutima i kandidatima za UNESCO-vu zaštitu izdvaja Lonjsko polje.

Dubrovnik

Stari grad Dubrovnik, taj kasnosrednjovjekovni biser Jadrana, sačuvao je kroz stoljeća svoje jedinstvene građevinske objekte. Zidine starog Dubrovnika zaokružuje niz građevina iz svih razdoblja povijesti, od samog osnutka grada u sedmom stoljeću. Posebno su značajni glavna ulica staroga grada, Stradun, Knežev dvor, Crkva Svetog Vlaha, Katedrala, tri velika samostana, zgrada Carine i Vijećnica. Sam je stari grad nastao između 598. i 615. godine kada su stanovnici grčke utvrde Epidaurus bježali pred Slavenima (Epidaurus je bio smješten na mjestu današnjeg Cavtata). U nasutoj morskoj udolini protjerani Grci osnivaju grad Ragusium ili Rausium. Građani Raguse nisu mirovali, kako u samim počecima, tako ni kroz nadolazeća stoljeća. Naime, Dubrovnik je prvo pripadao Bizantu, nakon 1205. godine Veneciji, od 1358. do 1526. Mađarima, a poslije turske okupacije Balkana on postaje nezavisna trgovačka republika podložna Turskoj. Nisu ga štedjele ni prirodne nedaće pa je znatno uništen u potresu 1667. godine, a drugo je uništavanje grad nažalost doživio i tijekom Domovinskoga rata.


Dioklecijanova palača

Dioklecijanova palača i cijeli srednjovjekovni Split ne samo da su među prvim znamenitostima, i to još 1979, godine, ušli na UNESCO-vu listu, nego su i na listi onih stvari koje se u životu ne smije propustiti pogledati. A svaki imalo upućeniji Splićanin trebao bi znati ispričati kako se u vrijeme rimskog imperatora Dioklecijana koji je dao sagraditi slavnu palaču grad u kojem je car skončao svoj život zvao Aspalatos (i kao takav bio vojno uporište grčkih trgovaca), kasnije Spalato, pa Split. Sama je palača jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture. Romaničke crkve iz dvanaestog i trinaestog stoljeća, srednjovjekovne utvrde te gotičke, renesanse i barokne palače nalaze se unutar rimskih zidina i tvore harmoničnu cjelinu. I danas ljepotom mami peristil palače, Dioklecijanov mauzolej, Jupiterov hram, kolonada uzduž ulica, ranokršćanske crkvice, romaničke kuće, vrata Andrije Buvine i arhitektonska djela Jurja Dalmatinca. No da nema palače, vjerojatno ne bi bilo ni grada, barem ne ovakvoga kakav je izgrađen tijekom srednjega i novoga vijeka, a teško je povjerovati da bi grad bez palače stekao slavu kakvu je još davnih dana stekao u cijeloj Europi, zahvaljujući pričama o ljepoti Splita koju su prenosili znameni putnici i istraživači 18. i 19. stoljeća.


Plitvička jezera

Nacionalni park Plitvička jezera svoju ljepotu zahvaljuje ponajprije sedri i sedrotvornom bilju. Naime, tvorbom sedre i pregrađivanjem riječnoga korita nastalo je čak 16 prekrasnih jezera okruženih gustim šumama u kojima obitavaju mnoge rijetke životinjske i biljne vrste, pa ne čudi da su Plitvice najposjećeniji među osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj. Prvi kartografski zapisi Plitvičkih jezera nalaze se još na crtežima iz 17. stoljeća; naziv Plitvice prvi se put u literaturi koristi 1777. godine a trebalo je samo stotinjak godina da se potakne proglašenje Plitvičkih jezera zaštićenim područjem pa su osmog travnja 1949. ona proglašena prvim hrvatskim nacionalnim parkom, među mnogima najpoznatijim upravo po Velikom slapu što nastaje spuštanjem vode potoka Plitvice preko stijene visoke 78 metara. No vrijednosti NP-a Plitvička jezera nisu samo slapovi i jezera; to je i tisuću i 267 biljnih vrsta, zatim nadaleko slavni medvjed, čak 157 vrsta ptica te više od 50 vrsti sisavaca: puhovi, rovke, voluharice, jež, kuna, zlatica, kuna bjelica ili divlja svinja, a od-nedavno se govori i o 20 vrsta šišmiša koji žive u raznim staništima, rupama u špiljama, pod korom drveća, u dupljama...


Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan

Car Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (vladao od 284. do 305, umro 316.g.) za vrijeme vladavine vodio je ratove protiv Germana i Perzijanaca. Dvije godine prije odstupanja s prijestolja počeo je proganjati kršćane, iako im je prije toga bio naklonjen. Godine 305. odrekao se carske časti i povukao se u svoju palaču te se počeo baviti - vrtlarstvom. Otrovao se 316. godine, u 41. godini života, jer se bojao kako će ga njegovi nasljednici ubiti.
Otrov je bilo zadnje što je okusio i posljednji zakoniti car Zapadnoga Rimskoga carstva Julije Nepot koji je godine 480. dopao ruku svojih neprijatelja, i to upravo u Dioklecijanovoj palači.


Eufrazijeva bazilika

Eufrazijeva bazilika u Poreču nazvana po biskupu Eufraziju koji je sredinom VI. stoljeća temeljito preuredio već postojeću katedralu iz V. stoljeća i ukrasio ju poznatim mozaicima, dio je ranokršćanskog kompleksa kojim se Poreč s pravom ponosi. Naime, poznata je bazilika sagrađena na mjestu na kojem su prije nje postojale bar još dvije ranokršćanske građevine. Na to upućuje oratorij koji se nalazi u kompleksu bazilike a u kojem su pronađeni podni mozaici s motivima vitica, meandra te figure riba - simbola kršćanstva. U Poreču je kršćanstvo utemeljeno već u 4. stoljeću, a u vrijeme dok ono još nije bilo priznato, prve su zajednice na mjestu današnje bazilike sebi uredile mjesto za održavanje obreda. Zato su bazilika, njen atrij, krstionica i episkopska palača izvanredni primjeri religiozne arhitekture.
 
Kad se krenula graditi Eufrazijeva bazilika Poreč je bio tek mali provincijski grad u koji je Eufrazije unio mnoge promjene. I u gradnju je same bazilike biskup unio mnoge graditeljske inovacije kakve na Zapadu toga vremena još nisu ni bile poznate. Te se inovacije odnose na raspored unutar bazilike ali i mnoge mozaike koje prekrivaju zidove unutrašnjosti.


Trogir

Povijesna jezgra Trogira, plan čijih ulica potječe još iz helenističkog doba, rezultat je višestoljetnog utjecaja mnogih vladara tog prostora koji su jezgru ovog grada ukrašavali s raznim izuzetnim javnim i stambenim zgradama i utvrdama. Trogir su osnovali još grčki kolonisti s otoka Visa u III. stoljeću prije Krista. Stara gradska jezgra smještena je na otočiću između Čiova i kopna; sa susjednim kopnom spojena je kamenim mostom, a s Čiovom pokretnim mostom. Trogir je u pravom smislu grad-muzej, od romaničkoga dvorišta do suvremeno opremljenih interijera. Ujedno. to je i najbolje sačuvan romaničko-gotički grad ne samo na Jadranu, već i u centralnoj Europi. Trogirska srednjovjekovna jezgra, okružena zidinama, objedinjuje dobro sačuvan dvorac i kulu te brojne građevine i palače iz romaničkog, gotičkog, renesansnog i baroknog perioda. Najznačajnija građevina je trogirska katedrala s portalom zapadnih vratiju, remek-djelom majstora Radovana.


Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku

Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku izgrađena je između 1431. 1535. godine i svjedok ja bitnih razmjena u području spomeničke između Sjeverne Italije, Dalmacija i Toskane 15 i 16. stoljeća. Tri arhitekta, Francesco di Giacomo, Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac, u potpunosti su katedralu gradili iz kamena od građevina koje su joj prethodile (što ju čini jedinstvenom) a za kupolu su koristili sasvim jedinstvenu građevinsku tehniku. Katedrala je podignuta na južnoj strani središnjega staroga gradskoga trga, na mjestu romaničke crkve Sv. Jaketa. Ideja o njenoj gradnji postojala je još 1298. godine kad je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Gradnja je, međutim, započeta tek 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Posebnost je ove građevine što njen nastanak obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik - Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Po svojoj ljepoti, konstrukcijskim posebnostima i stilskim značajkama, katedrala Sv. Jakova nije samo najveći i najvrjedniji objekt graditeljskog nasljeđa Šibenika, već je ona po tomu jedinstveni spomenik europskog sakralnog graditeljstva.


Starogradsko polje

Starogradsko polje je tek donedavno pridruženo UNESCO-voj Listi. A priča je sljedeća: U ljeto godine 385. prije Krista, iz grada Parosa na istoimenom otoku u Egejskom moru upućena je prema Jonskom zaljevu, kako su Grci zvali Jadransko more, grupa od stotinjak obitelji da tamo osnuju koloniju. Njihov cilj je bio otok Hvar, starim imenom Fiteja, a predvodio ih je Okist čija je dužnost uz ostalo bila u novoj nastambini izvršiti pravilnu podjelu zemljišta doseljenicima. Usred polja, na mjestu odakle se pogledom može obuhvatiti gotovo cijela ravnica, označena je polazna točka - omfalos. Pomoću grome, jednostavnog mjernog instrumenta, polje je premjereno i podijeljeno na parcele od 1 s 5 stadija, što je približno 180 s 900 metara. Isklesani su i međašni kameni s imenima vlasnika parcela, no takva se podjela otočnim i obalnim Ilirima nije svidjela pa 384. pr.Kr. napadaju grad. Ipak, Grci su Ilire pobijedili, što im je omogućilo da raspolažu cijelim starogradskim poljem, tom najvećom plodnom ravnicom na jadranskim otocima. Ubrzo su doseljenici u polju, na svojim imanjima, počeli podizati pomoćne zgrade i nastambe. One luksuzne su iz rimskoga doba, a dosad su pronađeni ostaci njih šezdesetak. Starogradsko polje danas predstavlja najbolje sačuvan antički - grčki krajolik na Sredozemlju.

NOVI LIST, 28.7.2008.

JELENA ANDROIĆ


Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a