E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
NSPC
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
Novosti  >  Otvorenje novog stalnog postava (Ornitološke zbirke) Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću
10.7.2015. - Ornitološka zbirka Prirodoslovnog muzeja Metković, formirana zaslugom dr. Dragutina Rucnera, ornitologa iz Zagreba i Lovačkog društva Metković, prvi puta je za javnost otvorena 1952. godine. U Zbirci se nalazi 368 preparata, među kojima su primjerci gotovo svih vrsta do sada zabilježenih  na području Neretve i jedna je od najvećih ornitoloških zbirki u Europi.
     Svečano otvorenje novog stalnog postava te jedinstvene Ornitološke zbirke održat će se 17. srpnja 2015. godine u 19 sati u zgradi nekadašnje Duhanske stanice „Vaga“ (Kralja Zvonimira 4, Metković).


           
     Stanica „Vaga“ je primjer dobro očuvane industrijske arhitekture unutar koje je smještena i Gradska knjižnica Metković. Ornitološka zbirka bit će prezentirana na više od 700 metara četvornih polivalentnog prostora, prema projektnom rješenju arhitekta Gorana Rake.

     Stalni postav će uz geološku prošlost i povijest poznavanja prirode i nastanka muzeja, prikazati bujnost života neretvanske delte. Kroz devet cjelina predstavit će se bilje i životinje različitih staništa delte Neretve (rijeka, močvara i šumaraka, makija, travnjaka, stijena i točila, špilja itd.). Postav prikazuje što je moguće zornije, u obliku diorama, do sada prikupljene i za prezentiranje pripremljene ptičje primjerke, dok su odabrana prirodna staništa obogaćena ostalim životinjskim i biljnim vrstama.   

     Dovršenjem novog stalnog postava Prirodoslovnog muzeja Metković potvrđuje se kako muzejsko-galerijska djelatnost u Hrvatskoj slijedi suvremene muzeološke tendencije te kako se sa svakim novim stalnim postavom ostvaruju značajni pomaci u prezentaciji, valorizaciji i promicanju hrvatske kulturne baštine. Novi stalni postav Prirodoslovnog muzeja Metković zasigurno će biti dodatan poticaj za istraživanje ptičjeg svijeta na terenu.
     Ministarstvo kulture je u razdoblju od 2010. – 2015. godine financiralo obnovu zgrade u kojoj su smještene Gradska knjižnica Metković i Prirodoslovni muzej Metković u iznosu od 24 milijuna kuna, od čega je za novi stalni postav izdvojeno 7,5 milijuna kuna.
   

        
     Autor koncepcije novog postava je dr. sc. Nikola Tvrtković, a recenziju potpisuju dr. sc. Žarka Vujić s Katedre za muzeologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Vlasta Tutiš sa Zavoda za ornitologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
     Autorica likovnog postava je Nikolina Jelavić Mitrović, dipl. dizajnerica u suradnji s Goranom Rakom i Radionicom arhitekture d.o.o.
     Provedbu postava koordinirala je dr. sc. Iva Mihoci. Autori geološke cjeline stalnog postava su prof. dr. sc. Tatjana Vlahović, Dragan Bukovec i Ivan Razum, a biološke cjeline dr. sc. Iva Mihoci, dr. sc. Irena Grbac, dr. sc. Vesna Štamol, dr. sc. Martina Šašić Kljajo, mr. sc. Eduard Kletečki, Darija Ćaleta,  Petar Crnčan, Branko Jalžić i Bariša Ilić.
     Preparate životinja izradili su pok. Dragutin Rucner, Zlatko Godec, dr. sc.  Iva Mihoci i prof. dr. sc. Mladen Kučinić.
 
     Na svečanosti 17. srpnja 2015. godine, o povijesti Ornitološke zbirke koja je bila ishodištem novoga Muzeja, govorit će ravnateljica Prirodoslovnog muzeja Metković Ivana Baće, dipl. pov.
     Novi muzejski postav predstavit će prof. dr. sc. Tatjana Vlahović, ravnateljica Hrvatskog prirodoslovnog muzeja iz Zagreba.
     Muzej će otvoriti ministar kulture RH prof. Berislav Šipuš.
  
     Donji tok i ušće rijeke Neretve, uz druga slična ušća, poput egipatskog Nila ili talijanske rijeke Po, spada u biološki osobito bogata i zanimljiva područja Sredozemlja. Već je rimski geograf Katon zapazio riblje bogatstvo Neretve pa o njoj piše kao „...magnum, pulchrum, pisculentum...“. Glasoviti talijanski liječnik Giuseppe Pujati u svome djelu De morbo Naroniano tractatus tiskanom 1747. godine bilježi da Neretva, uz bolesti karakteristične za močvarna područja, obiluje i pticama.
     Talijanski liječnik Francesco Lanza 1842. godine u svome opsežnom radu Saggio storico statistico-medico sopra l'antica città di Narona e lo stato presente del suo territorio corredato di alcune inedite antiche iscrizioni e di una carta topografica litografata di Francesco Lanza publicira prvi cjelovitiji popis ptica Neretve u kojem je zabilježio ukupno 215 različitih vrsta.
     Godine 1947. u Metkoviću je,  prilikom istraživanja ptica Hrvatske, boravio ornitolog Antun Maštrović, osnivač i prvi upravitelj Ornitološkoga zavoda u Zagrebu. U razgovoru s profesorom Ivicom Gluščevićem i Marijom Verajom, članovima Uprave metkovskog Lovačkog društva, rodila se ideja da metkovski lovci pomognu u istraživanju ptica, a da zauzvrat Ornitološki zavod obnovi i nadopuni preparate tadašnje male i loše održavane lovačke zbirke. Maštrović je nenadano umro mjesec dana nakon svoga zadnjeg boravka na Neretvi, a dogovor o istraživanjima te nadopuni i obnovi ornitoloških preparata  podržao je Dragutin Rucner, tadašnji preparator Zavoda.
     Dragutin Rucner ptice Neretve počeo je istraživati već ujesen 1947. godine, a u veljači 1948. prvu pticu za prepariranje pribavio je lovac Petar Krstičević Begović. Vremenom je obnova preparata prerasla u stvaranje zbirke svih ptica koje su živjele ili povremeno boravile u dolini Neretve. Tako je,  ugledni hrvatski ornitolog Dragutin Rucner (1910.–1996.) postao osnivačem Zbirke i preparator koji je izradio gotovo sve izložene preparate ptica. Uz Dragutina Rucnera, koji je za Zbirku do 1966. godine sam ulovio 40 ptica, ptice su većinom darovali lovci Lovačkoga društva Metković.
     Od ukupno 97 darovatelja spomenimo one koji su Zbirci priskrbili najviše primjeraka ptica: Branko Ćizmić, Tomo Jeramaz, Ivica Gluščević, Nikica Braco Carević, Petar Krstičević Begović, Mario Veraja i Niko Matičević.
     Godine 1952. Zbirka je otvorena za lovce i druge posjetitelje, a 1969. prenesena je u prostorije u prizemlju zgrade današnje Gradske uprave, koju je projektirao poznati zagrebački arhitekt Aleksandar Freudenreich. Tada su nabavljene i vitrine pa je Zbirka uređena te službeno i svečano otvorena za javnost. Prof. Ivica Gluščević, Mario Veraja i Nikica Braco Carević godinama su se brinuli o Zbirci i bili su najzaslužniji su za njenu reprezentativnost i očuvanost. Istovremeno sa stvaranjem metkovske Ornitološke zbirke od 1948. do 1952. godine Dragutin Rucner preparirao je i ptice za Znanstvenu zbirku Ornitološkog zavoda u Zagrebu, koji je danas pod upravom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U toj zbirci čuva se 386 svlakova ptica (ispunjenih koža s perjem) koje je on prikupio na području Neretve. Tih godina, na samome ušću Neretve, ptice je za Ornitološki zavod prikupljao i Konstantin Igalfy, koji je sakupio 466 primjeraka, a još od 1947. postoje i 23 svlaka koja je prikupio Antun Maštrović. Tako se  u Znanstvenoj zbirci Zavoda za ornitologiju HAZU danas čuva čak 875 svlakova s ovog područja i to je najvrednija znanstvena ornitološka dokumentacija  delte Neretve.
     Svoje djelovanje i stručni rad na Zbirci u Metkoviću Dragutin Rucner opisao je u knjizi O životu ptica u dolini Neretve, izdanoj 1993. godine,u kojoj navodi „prvi posjet pretvoriti će se u opsežna istraživanja ptica tog jedinstvenog kraja“.
     Surađujući s državnim institucijama za zaštitu prirode, Rucner je svojim terenskim istraživanjima  znatno doprinio zakonskoj zaštiti te proglašenju više ornitoloških rezervata u Hrvatskoj. Uz velik broj znanstvenih radova koje objavljuje u Larusu, časopisu Zavoda za ornitologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i u inozemnim ornitološkim časopisima, bio je dugogodišnji suradnik Prirode, Lovačkog vjesnika, Lovačke revije, Otkrića i dr. Rucner je  u njima objavio  brojne stručne i popularne članke iz biologije, zaštite prirode, prstenovanja i prepariranja ptica te svoja zanimljiva opažanja o ponašanju pojedinih ptičjih vrsta. Njegov ornitološki priručnik Moja knjiga o pticama, koji je 1955. godine napisao sa svojom životnom suputnicom Renatom Rucner, bio je u to doba, nezaobilazan vodič svakom ornitologu-amateru.
 
>>> Pozivnica .pdf
 






Tri zanimljive priče o prirodnoj baštini Neretve:


IRIS ILLYRICA – najmirisnija sredozemna perunika
    
     Oaza unutar krškoga okvira, bogata vodom i plodnim tlom, obiljem životinjskoga i biljnog svijeta, još od pretpovijesnih vremena prirodan je put kroz dinarski masiv u unutrašnjost.
     Vrlo rano, u 4. st. pr. Kr., maleno ilirsko naselje iznad rijeke Naro (Neretve) došlo je u doticaj s grčkim trgovcima. Tada je  prvi put  zabilježeno i ime rijeke Naro-Narentium-Neretva.
     Neizravno Naro spominju Pseudo Skilak i Teopomp. Aristotelov učenik Teofrast ostavlja bilješku o najmirisnijoj sredozemnoj perunici - Iris illyrica, a Nikanadar bilježi „perunika koja raste na Drilonu i obalama Narona“, dok Plinije piše: “Na najvećoj je cijeni ilirska perunika i to ne ona pri moru nego ona u šumovitim predjelima Drilona i Narona“.
     Iz njezina su korijen  pripremani cijenjeni mirisi, mirisno ulje i pomade, od smljevenog korijena se dobivao i konzervans i mirisni dodatak za vino ili lijek za različita oboljenja.




JEGULJA – demon voda
 
     Ta je riba zbog svoga tajanstvena života oduvijek budila znatiželju. U prošlosti se malo znalo o njezinu životnome ciklusu pa su je stoga Iliri smatrali svetom životinjom, demonom voda. Čak se i ime ilirskoga plemena Enhalejaca, koji su živjeli uz rijeku Neretvu, izvodi iz grčkoga naziva za jegulju.

     Odrasle, spolno zrele ženke, nakon desetak godina življenja u muljevitim riječnim vodama, obično za olujnih jesenskih noći u velikim jatima kreću prema ušću rijeke gdje ih čekaju mužjaci. Otuda jata, ne hraneći se više, odlaze u Sargaško more u Atlantskome oceanu gdje se u velikim dubinama mrijeste i ugibaju. Ličinkama trebaju tri godine da se razviju u male slijepe jegulje koje se s toplom golfskom strujom kreću natrag prema europskim rijekama.



     Ribolov na Neretvi oduvijek je bio usmjeren na jegulju, izlovljavala se u velikim količinama te je bila vrlo značajan izvozni proizvod. Međutim, melioracijama u dolini, a posebice izgradnjom  nasipa koji su ograničili velike migracije, broj jegulja se danas značajno smanjio. Danas se love u manjim količinama i završavaju, uglavnom, na stolovima lokalnih restorana.

     Uobičajeno je da se živa jegulja čuva u burću (burać - drvena posuda) kroz koji struji voda. Jegulja se u njemu hrani u prirodnome okolišu, pa joj se tako čisti organizam te je ukusnija.
     Jegulja ima kost ispod škržnoga poklopca koja se može izvaditi i s njenih se prstena, poput godova na deblu, može očitati starost. Svake se godine oblikuje novi prsten. 

burać


PIJAVICA - najkvalitetnija na svjetskom medicinskom tržištu

     Medicinske pijavice (Hirudo medicinalis) tisućama godina koristile su se za puštanja krvi u liječenju gotovo svih bolesti. Njihova slina sadrži snažan antibiotik i anestetik  koji se pokazao vrlo korisnim u liječenju.
     Do Prvoga svjetskog rata neretvanske su se pijavice lovile prema potrebi u svrhu liječenja, međutim u ratno doba proglašene su najkvalitetnijima na svjetskom medicinskom tržištu pa se počinju masovno loviti i izvoziti iz Neretve. Početkom tridesetih godina prošloga stoljeća vrijednost im je skočila za punih 100 posto, u jednom mjesecu 1933. kupljeno je u neretvanskom kraju pijavica za 150.000 dinara. U prosjeku po 50 dinara za jedan kilogram.
     Lovile su se na primitivan način gaženjem u vodu i oponašanjem kretanja toplokrvnih životinja. Kada bi se zalijepila na nogu ulov je bi uspješan! 
     Pojavom lijekova i razvojem medicine pijavice su polagano odlazile u zaborav, dok se nakon nekog vremena nisu sasvim prestale koristiti u suvremenoj medicini.


Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a