E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
NSPC
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
KULTURNE DJELATNOSTI  >  Arhiva  >  Financiranje neprofitnih medija  >  Rasprava o medijskoj politici  >  Zapisnik s četvrtog sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu (7.7.2015.)
Zapisnik s četvrtog sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu 


     Četvrti sastanak Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 7. srpnja 2015., od 11.30 do 13 sati.
     Sudjelovali su: Ina Volmut (predstavnica Ureda povjerenice za informiranje), Alemka Lisinski (Vijeće za elektroničke medije), Mirjana Rakić (Vijeće za elektroničke medije), Vesna Roller (Vijeće za elektroničke medije), Nenad Bartolčić (vlasnik portala Moderna vremena info), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Lujo Parežanin (Odjel za medije Ministarstva kulture) kao zapisničar.

     Zaključno – bar za ovu fazu javne rasprave – okupljanje tematske radne za javne potpore novinarskom i autorskom radu otvorio je Milan F. Živković prikazom dvaju inovativnih mehanizama raspodjele potpora koji su se pokazali kao moguća rješenja: tzv. public commissioninga ili javne nabave i modela građanskih donacija.

     Riječ je o mehanizmima koji demokratiziraju dodjelu potpora relativnim transferom odluka o odabiru primatelja potpora na javnost. Prvi to čini glasovanjem svih zainteresiranih o ponuđenim projektima za proizvodnju medijskih sadržaja, a drugi tako da građani između ponuđenih medija (koji zadovolje neke osnovne uvjete) biraju one kojima će se u njihovo ime dodijeliti sredstva potpore. Pored očiglednih prednosti takvih inovacija, one – kao što se mogo vidjeti iz dosadašnjih rasprava - ponekad uzrokuju bojazan od podupiranja tabloidnih i štetnih sadržaja za koje dio kritičara smatra da predstavljaju željeni sadržaj opće populacije, u njihovoj imaginaciji obično poistovjećene s neodređenom idejom „mase“. Druga od mogućih primjedbi se odnosi na podložnost “lobiranju” i korištenju medijskog utjecaja da bi se sud javnosti usmjerio na osiguranje potpora određenom mediju. Iako je u pilot-projektu javne nabave novinarskih radova sudjelovalo svega 1,764 građana, što je nedovoljan broj da bi se jamčila relativna neovisnost toga „biračkog“ tijela, poduprti se tematski repertoar pokazao iznimno zanimljivim, a u određenoj je mjeri i utjecao na kasniju selekciju tema srednjestrujaških medija. U tom su pogledu osobito važne teme radničkih prava, sindikalnog djelovanja itd., koje su uglavnom potisnute u komercijalnim medijima, dok se na istraživanje i problematiziranje financiranja Crkve, za koje je glasala javnost u pilot-projektu, srednja medijska struja izravno nadovezala. Uzevši sve u obzir, Živković smatra da bi public commissioning, umjesto za potpore novinarskim radovima u financijski veoma skromnom programu Ministarstva kulture, mogao biti mnogo primjerenijim za uređenje nabave sadržaja neovisnih proizvođača na HRT-u.

     Uzimajući u obzir veličinu i strukturu našega medijskog polja, Živković napominje da je nemoguće pronaći članove nekog povjerenstva za dodjelu javnih sredstava, koji ne bi bili podložni nekom tipu ekstrapolacije da su u sukobu interesa. Primjedbe tog tipa, međutim, ponajprije smatra prouzrokovanima nedostatkom novca. Štoviše, Živković smatra da su ovdašnje procedure često tehnički transparentnije od njihovih europskih pandana pa svejedno ostaju spornima zbog konteksta na koji su primijenjene. Pilot-projekt javne nabave novinarskih radova stoga se pokazao višestruko zanimljivim. Riječ je bila o kombiniranim sredstvima Ministarstva kulture i Hrvatske lutrije koja su raspoređena na jednokratne podrške konkretnom novinarskom ili autorskom projektu u iznosu od jedne ili tri (za najuspješnije prijave) prosječne hrvatske plaće. Te su potpore bile spas za novinare koji su u međuvremenu bili izgubili posao u komercijalnim medijima, omogućujući im nastavak ozbiljnoga rada propisivanjem detaljno razrađenih istraživačkih tema, uz istovremeno poštivanje uredničkih koncepcija njihovih novih nakladnika. Tehnički, sustav glasanja bio je omogućen u suradnji s informatičkim osobljem zaduženim za projekt e-građani. Na pitanje gospođe Lisinski o kvaliteti prihvaćenih radova te o tretmanu eventualnih nepoštivanja kriterija, Živković je odgovorio kako su svi radovi u konačnici zadovoljavali željene standarde.

     Drugi, zasad neiskušani model, predstavljaju građanske medijske donacije. Moglo bi se raditi o Fondu od 150 do 300 milijuna kuna, kojim bi ravnomjerno raspolagali građani od, primjerice, najmanje 15 godina starosti, u vidu namjenskih „darovnica“. Te bi iznose građani mogli jednom godišnje (ili jednom u npr. tri godine) rasporediti medijima s unaprijed utvrđenog popisa prema svom izboru. Dakako, taj bi se model mogao na različite načine dorađivati. Jedno od logičnih rješenja moglo bi biti postavljanje donje i gornje granice prikupljenih donacija. Tako bi sredstva medija koji nisu postigli donju granicu, kao i sva sredstva preko gornje granice, mogla biti preusmjerena u odgovarajuće fondove za pokretanje novih medija ili financiranje deficitarnih medijskih sadržaja.

     Dakako, osjetljiva točka jest oblikovanje inicijalne liste medija koji se kvalificiraju za potpore – pitanje je kako adekvatno osmisliti tijelo koje će je uređivati i osiguravati poštivanje kriterija. S druge strane, ta lista nosi neke dodatne prednosti, ističe Živković – ona bi, primjerice, mogla poslužiti istovremeno i kao sredstvo ograničavanja koncentracije. Trenutna pravila, upozorava Živković, vlasnici medija s podsmjehom zaobilaze.

     Odgovarajući na pitanje gospođe Mirjane Rakić o strukturi i načinu izbora povjerenstva koje bi nadziralo čitav proces, Živković napominje da u sličnim slučajevima uvijek postoji bojazan od hibridizacije regulacijskih i financijskih tijela. Navodi da je u SAD-u, primjerice, uobičajena praksa da takav popis niskoprofitnih i neprofitnih medija sastavlja porezna uprava. Taj proces bi se morao zasnivati na tehničkim odlukama, a čitav mehanizam mogao bi poslužiti i kao ograničenje financiranja nemedijskih djelatnosti, što je problem koji se pojavio s nekim medijskim korporacijama po snižavanju PDV-a na tiskovine. Ključno je da ta sredstva ne izađu iz medijske djelatnosti – u suprotnom će ih, upozorava Živković, s pravom napasti protivnici javnih potpora. Najveća, pak, skepsa odnosi se na doraslost našega sustava toliko inovativnim mehanizmima – riječ je, napominje, o modelima koji dosad nisu nigdje primjenjivani u medijima. Živković smatra znakovitim da takav stav prema upravnim inovacijama vlada u zemlji u kojoj su nekada ranije one činile osnovu njezina emancipacijskog društvenog projekta.

     Vesna Roller najbolji pristup vidi u raznovrsnosti potpora. Prednost javne nabave vidi u direktnom podupiranju novinara te smatra da bi neki tip njezinog diversificiranog modela trebao biti dobrim smjerom razmišljanja o budućim potporama. Što se građanskih donacija tiče, pita se o načinima postavljanja njihova pilot-projekta, osobito s obzirom na geografsko omeđenje, te ističe da strah od novih modela smatra neopravdanim.

     Odgovarajući na zadnje dileme, Milan F. Živković predlaže testiranje modela donacija na regionalnoj razini. Napominje da bi u tom slučaju bilo potrebno oprezno definirati kriterije kako ne bi, primjerice, došlo do formalnoga premještanja medija na to područje s isključivom svrhom ostvarivanja prava na nove potpore. Na zabrinutost gospođe Lisinski o načinima nadziranja je li dodijeljeni novac uistinu potrošen na novinarski rad, Živković ističe da je našem medijskom sustavu nužan suvisao, integrirani sustav praćenja rada medija koji bi omogućio i regulaciju takvih procesa. Gospođa Lisinski također pita može li se već sada smatrati da će popis za građanske donacije obuhvaćati i neprofitne medije, nezavisne medije, na što gospodin Živković odgovara potvrdno, podsjećajući još jednom da bi nas model donacija mogao voditi rješavanju temeljnog pitanja za održivost medija – financiranja internetskog pisanog novinarstva. Trenutno je jedino rješenje za te medije eventualno pokretanje vlastite tiskovine da bi bar koliko-toliko naplatili svoj proizvod, što je u suprotnosti s prihvaćenim stavom da diversifikacija vlasništva unaprjeđuje medijsko polje, na koji je podsjetila Vesna Roller. Prednosti toga modela se razotkrivaju na brojnim razinama – primjerice, lokalni bi mediji nedvojbeno profitirali od snažne identitetske poveznice s lokalnim zajednicama, koja bi im osigurala stabilno financiranje i održiv rad. Valjalo bi imati na umu, podcrtava Živković, da ničija namjera nije zadirati u „stečena prava“ postojećih medija i medijskih sektora. Riječ je isključivo o procesu usavršavanja i proširivanja potpora za novinarski i autroski rad u medijima. Sâmo uvođenje modela donacija, ističe, valjalo bi teći u fazama, postepenom demokratizacijom sve većega segmenta dodjeljivanja potpora.

     Među mogućim izvorima financiranja ovih dvaju modela potpora Živković izdvaja dva koja su se dosad nametnula u brojnim raspravama. To su:
(1)   promjena modela naplate HRT-ove pristojbe;
(2)   izdvajanje u visini 5 kuna mjesečno od strane pružateljâ internetskih usluga po svakom internetskom priključku.

     Što se prvoga modela tiče, Živković napominje da bi, pema nalazu HRT-a, puko usavršavanje i prilagodba postojećeg sustava naplate oslobodila oko 295 milijuna kuna dodatnih sredstava, dok bi smislena evolucija pristojbe mogla dodatno rasteretiti građane, osiguravajući, uz stabilne prihode HRT-a, i dodatna sredstva potpore medijskoj proizvodnji.

     Vraćajući se pitanju sastavljanja popisa medija koji se kvalificiraju za građanske donacije, gospodin Nenad Bartolčić upozorava da će ona morati regulirati golem broj subjekata te da će stoga biti potrebno vrlo promišljeno odrediti kriterije i načine njihova filtriranja, na što je Milan F. Živković još jednom istaknuo da bi to trebao biti tehnički postupak koji ne bi smio biti podložan arbitrarnim procjenama, jer bi za njih, napokon, bili “zaduženi” sami građani. Alemka Lisinski je ustvrdila da je za nadzor nad takvim projektom, uz postojeću Agenciju, potrebno novo regulacijsko tijelo.



Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a