E-građani Moja Uprava Središnji državni portal
NSPC
Kliknite za više
Hrvatski audiovizualni centar
  Zaklada Kultura nova
Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (MCPA)
Hrvatski restauratorski zavod

Iz medija
Iz medija  >  Ministarstvo kulture u medijima  >  Usnule čelične nemani bogatstvo su Jadrana
Nije slučajno Ivo Robić 60-ih godina prošlog stoljeća opjevao Jadran kao "plavo more, ljepše od svih mora." I dok je neosporna vanjska ljepota Jadranskog mora i njegove obale izložena pogledima turista i mještana, bogatstva njegovih dubina dostupna su očima tek usko probranog društva zanesenjaka, ronilaca-istraživača. Naime, uz zanimljivu podvodnu floru i faunu Jadran pod tamnomodrim velom ljubomorno od pogleda ostalih skriva objekte njihove neiscrpne strasti - potopljene zrakoplove, podmornice i brodove. Ove ranjene čelične nemani koje nepomično leže na morskom dnu nijemi su svjedoci jezive sudbine brojnih pomoraca, vojnika, ali i drama slučajnih putnika koje su već ispričane ili tek trebaju biti. One su vrijedna kulturno-povijesna baština ovih prostora i imaju znatan turistički potencijal.
 
Zaštićeni kao spomenici
 
U pretprošlom broju našeg časopisa pisali smo, međutim, o tome da su ti hrvatski podmorski muzeji, vrlo privlačni stranim roniocima, među kojima, uz istinske zaljubljenike u taj sport, ima i onih koji se njime bave s jasnom računicom - s ronjenja se "moraju" vratiti s nekakvim "suvenirom". Posljednji je na meti ronilačkih pirata bio trgovački brod "Vis", koji je potonuo 1946. godine blizu ulaska u Plominski zaljev nakon što je naletio na minu, a s njega je nedavno nestalo postolje kormila od mesinga, teško 80-ak kilograma! Bio nam je to povod da provjerimo kakvo je stanje sa zaštitom naših podvodnih muzeja.

FOTO: ZAŠTITA

Iako su svi spomenici u Republici Hrvatskoj, pa tako i potonuli brodovi, zaštićeni Zakonom o očuvanju kulturnih dobara, podvodni pljačkaši, osobito stranci, slabo mare za slovo hrvatskih zakona. Razlog je jasan - sankcije redovito izostaju. Jedan od dvojice autora iznimno zanimljivog dokumentarca "Veliki brodolomi Jadrana", napravljenog u pravoj maniri BBC-a, istraživač podmorja i instruktor ronjenja Danijel Frka kaže da je tomu tako jer je "kontrola na moru nedovoljna i ne postoje jasni napuci što da se radi s takvim prekršiteljima". Dodaje kako se pogrešno misli da je prekršaj samo ako se iz mora neovlašteno vade amfore. "Osim toga, protiv onoga koga niste uhvatili na djelu nema ni dokaza", naglašava.
 
Po njegovim riječima u Jadranu je nekoliko stotina evidentiranih olupina, ali dodaje da njihov točan broj nikada neće biti poznat. Za dvadesetak novovjekovnih olupina lokacije još nisu utvrđene. Frka procjenjuje da su olupine u hrvatskom dijelu Jadrana uglavnom u boljem stanju od ostalih u europskim vodama, a po važnosti imamo i onih koje se čak mogu smatrati svjetskom baštinom! Od više važnih olupina, po njegovoj ocjeni, posebno mjesto zauzimaju talijanska oklopnjača "Re d' Italia", potopljena u Viškoj bitki 1866. te austrougarski bojni brod "Szent Istvan" potopljen u Prvom svjetskom ratu (1918.) u blizini otoka Premuda. Nažalost, "Re d' Italia" u dosta je lošem stanju, ali je zato "Szent Istvan" prilično dobro očuvan.

FOTO: ZAŠTITA

 
Potraga za zlatom i čelični orijaš
 
Uz topovnjaču "Re'd Italia" povezana je možda i najveća legenda o Jadranu. Lokalno je stanovništvo još od njezina potonuća bilo uvjereno da je prevozila velike količine zlata i kojekakvog blaga. Blago u službenim istraživanjima nikad nije nađeno, a je li doista postojalo pa ga je možda netko uspio izvući i obogatiti se, nije poznato. "Szent Istvan", najveći potopljeni brod u Jadranu, zaštićeni je spomenik kulture i nije otvoren za turistička ronjenja. Osim posebne zakonske zaštite preokrenutu čeličnu grdosiju dugu 152 metra dodatno štite dubina od 66 metara i nepristupačan položajna otvorenu moru. Opsežnija su istraživanja vođena od 1996. do 1998. godine kad je ekspedicija ronilaca s olupine izvadila slova krmenog natpisa i pokretne nalaze iz admiralskog salona koji su smatrani ugroženima. Žurilo se sa skidanjem slova jer su se širile glasine da su izrađena od čistog zlata te da se okuplja ekipa za ilegalnu "zlatnu ekspediciju". Slova, doduše mjedena, tako su očuvana i pohranjena na jedinoj prihvatljivoj lokaciji, izuzmemo li pramac broda - u Povijesnom muzeju Istre.

Žalosno je da su, nakon što je otkrivena 1970-ih, trebala proći desetljeća da se olupina luksuznog 80-metarskog putničkog parobroda "Baron Gautsch" iz 1911., plovećeg dragulja svog doba, zaštiti kao kulturno dobro. U međuvremenu su ruke gramzivih podvodnih kradljivaca temeljito očerupale taj raskošni brod, znan i pod imenom "Jadranski Titanic", s kojim osim raskoši i drugoga imena, dijeli žalosnu sudbinu, te zauvijek odnijele unikatne predmete poput tanjura, ali i samih dijelova broda. Premda od tog zlokobnog 13. kolovoza 1914. aristokrat leži na dubini oko 42 metra, on ni danas nema mira. Tu najunosniju podvodnu turističku atrakciju Jadrana, ljeti posjeti i više od 3000 podvodnih turista koji za jedinstveno druženje s čeličnim barunom bez pitanja plaćaju 50 do 70 eura. U taj iznos uračunato je iznajmljivanje opreme od ronilačkog centra i pristojba od 10 eura za ronjenje (samo) oko olupine. Uz to moraju imati i važeću ronilačku iskaznicu (100 kuna).

FOTO: ZAŠTITA

  
Dubina od 40 i više metara - samo za tehničke ronioce
 
Razina obučenosti ronioca potrebna za obilazak pojedine olupine ovisi o samome lokalitetu, ali i očuvanosti olupine. "Ako se olupina nalazi plitko, dakle do dubine od dvadesetak metara i nije u trošnom stanju, tada je mogu posjetiti i ronioci početničke kategorije. No ako je olupina na dubinama većim od 40 metara, ronjenje na takvom lokalitetu spada u tehnička ronjenja te zahtijeva poseban trening i opremu", objašnjava Danijel Frka.
                               
Pripomoći će i obalna straža
 
Službeni podaci govore pak o više desetaka turističkih ronioca godišnje koji legalno posjete zaštićene jadranske olupine. Danijel Frka, međutim, smatra da turistički potencijal jadranskih olupina još nije dovoljno iskorišten.
 
Makar se s kvalitetnom zaštitom podmorskih olupina podosta zakasnilo, stvari na tom planu napokon, čini se, kreću na bolje. Mjerodavne su se institucije aktivnije uključile u problematiku, pa u Ministarstvu kulture napominju da su sve spoznaje o devastacijama potopljenih brodova uputili policiji te s njom aktivno surađivali ne bi li pomogli u privođenju počinitelja. No, dodaju da nemaju nikakvih ovlasti u tijeku same istrage i u procesuiranju eventualnih devastatora.
 
Sustavi zaštite podvodnih olupina poprilično se razlikuju u Europskoj uniji i mediteranskim zemljama. Iz kabineta ministra kulture poručuju nam da Hrvatska ima dobro postavljen jedan od najstrožih sustava zaštite, ali su svjesni da treba pojačati kontrolu njegove provedbe, u čemu će, uvjereni su, pridonijeti uspostava obalne straže. Spomenimo da je Unesco (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) sustav zaštite u Hrvatskoj ocijenio iznimno dobrim te je upravo zato Hrvatska u Zadru dobila sjedište Unescova Centra za podvodne arheološke baštine. U praksi, Ministarstvo kulture zaduženo je za izdavanje svih dopuštenja, rješenja i mjera zaštite podvodnih arheoloških lokaliteta. Potopljeni se brodovi kao podvodni kulturni lokaliteti u Hrvatskoj štite na dva načina. Novovjekovni brodovi od posebne povijesne ili kulturne vrijednosti štite se zakonom tako što je na njima ronjenje dozvoljeno samo uz posebnu dozvolu.
 
Antički se brodolomi, osim zakonskim propisima, štite i fizičkom zaštitom -postavljanjem čeličnih kaveza preko njih, o čemu također odlučuje Ministarstvo koje, osim istraživanja, financira i gradnju zaštitnih mreža. Dosad je mrežom zaštićeno pet takvih lokaliteta. Za zaštitu podvodnih kulturnih lokaliteta zaduženi su odjeli za zaštitu arheološke baštine, odjeli za inspekcijske poslove te specijalizirani odjel za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Stručnjaci Zavoda na terenu pronalaze, ispituju stanje i ocjenjuju važnost pojedinih olupina te predlažu načine njihove zaštite. Zaštitna istraživanja provode i podvodni arheolozi iz Zadarskog arheološkog muzeja i Arheološkog muzeja Istre.
 
Policija redovito patrolira
 
Na kraju su zaštitnog lanca Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture koja provode nadzor u sklopu svojih ovlasti i sprječavaju eventualnu devastaciju nalazišta. S obzirom da je olupinama najbogatija zapadna obala Istre, ali i podmorje oko Visa, odgovore o zaštiti podmorja potražili smo u Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj (PUSD) odnosno Postaji pomorske policije Split (PPPS), koja pokriva i viško područje. Nakon uvida u svoje službene evidencije ondje su nas informirali da nemaju spoznaju o devastaciji brodskih i zrakoplovnih olupina koje su počinili strani državljani. Iako "pokrivaju" velike otoke poput Brača i Hvara, nešto manje Šoltu i Vis te još neke manje otoke, gradove Split, Makarsku i Trogir te gotovo 40 općina, u PUSD-u napominju da "imaju dovoljno ljudskih i materijalnih resursa za učinkovito provođenje nadzora i kontrole ronjenja na području unutarnjeg, ali i teritorijalnog mora u nadležnosti RH".
 
PPPS raspolaže sa sedam službenih plovila. To su brod Sv. Mihovil (dužine 24,6 m), četiri plovila dužine do 12 metara (Sv. Dujam, Sv. Jure, Hitri i Zvir) i dvije gumene brodice. U PPPS-u tvrde da "obavljajući ophodnje na moru službenim plovilima, policijski službenici redovito nadziru pojedine lokacije podvodnih arheoloških lokaliteta i zaštićenih kulturnih dobara, kao i ronjenje na tim lokalitetima". Ističu da, sukladno Pravilniku o podvodnim aktivnostima, ronjenje uz ostalo nije dozvoljeno na lokalitetima zaštićenim propisima o zaštiti kulturnih dobara, na strogim i posebnim rezervatima u moru, u parkovima prirode te na drugima zaštićenim dijelovima mora i podmorja. Obavljanje podvodnih aktivnosti u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru RH koji su zaštićeni kao kulturno dobro može pak dopustiti samo Ministarstvo kulture.
 
Kazne za devastatore
 
"Ronjenje je dozvoljeno samo uz prethodno pribavljenu dozvolu nadležnog tijela na području Visa, Biševa, Sveca, Brusnika, Palagruže i Jabuke sa svim pripadajućim grebenima i plićacima", navode u PPPS.
 
Dozvolu za ronjenje na području tih otoka izdaje Ministarstvo kulture i mogu ga izvoditi samo obrtnici i tvrtke uz odobrenje Uprave za zaštitu kulturne baštine. "Ako postoje zaštitne mreže oko lokaliteta, nadzorom se utvrđuje zabrana ulaska i svako djelovanje koje bi moglo uzrokovati oštećenje te se zabranjuje vezanje za brodske olupine ili njihove dijelove", tvrde u pomorskoj policiji.
 
Kazna za devastaciju podmorja, vađenje prstaca tj. protuzakoniti ribolov opisana je u čl. 259. Kaznenog zakona, te su predviđene i novčana kazna od 5000 kuna te naknada štete počinjene ribama i drugim morskim organizmima u iznosu od 5000 kuna za svaki izlovljeni kilogram prstaca, dok je kazna za nedozvoljeno obavljanje istraživačkih radova i prisvajanja kulturnog dobra opisana u čl. 32. Počinitelj će, po Zakonu, biti kažnjen novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine, ovisno o opsegu štete i vrijednosti, odnosno važnosti kulturnog dobra.
 
Frka i Mesić razotkrili tajne Jadrana kao podvodnog muzeja
  

FOTO: ZAŠTITA


Ciklus dokumentarnih filmova "Veliki brodolomi Jadrana" koji se prikazivao na HTV-u inspiriran je knjigom "Tajne Jadrana", koju su napisali Danijel Frka i državni tajnik u Ministarstvu kulture Jasen Mesić. Njihova osnovna ideja bila je da Jadran u knjizi predstave kao podvodni muzej, što su dokumentarcima svakako i postigli. Snimanje na moru započelo je u rujnu 2005. i trajalo je 45 dana. Uz ekipu stručnjaka Hrvatskog restauratorskog zavoda, tehničkih ronilaca, u projektu su pomagali povjesničar specijaliziran za povijest pomorstva dr. Zvonimir Freivogel, stručnjak za Austro-ugarsku mornaricu Erwin Sieche iz Beča te ugledni talijanski povjesničar Achille Rastelli.

Snimateljska ekipa u pothvatu je koristila niz suvremenih uređaja i opremu u koju standardno spadaju sonari i GPS uređaji. Za istraživanje olupine "Re d' Italia" upotrijebljen je istraživački brod "Janus II" francuske tvrtke Comex, opremljen robotskom ronilicom i istraživačkom podmornicom. Avantura je počela kad je posada brodom "Jadrija" krenula iz Šibenika i uputila se na Vis te snimila antičke brodolome, zatim do Korčule i Pelješca, gdje su snimili torpedni čamac "S-57". Ekipa se zatim vratila na Vis istražiti francuski jedrenjak iz 19. stoljeća. Uslijedile su plovidba prema Biogradu na moru i lokalitetu mletačke galije kod Gnalića, kao i prema Premudi gdje je snimljena epizoda o "Szent Istvanu", a onda su se prebacili na Sjeverni Jadran. Tamo su, kod Novog Vinodolskog, snimljeni ostaci njemačke torpiljarke "TA 45", a u Kvarneru torpiljarka "TA 36". Kod Istre su potom tražili olupinu britanskog torpednog čamca "MTB 655", a putovanje je završilo posjetom olupini "Baron Gautsch" kod Rovinja.
 
Tijekom zime 2005. i 2006. godine ekipa se prebacila na kopnene lokacije - u bečki Vojnopovijesni muzej te kod povjesničara u Italiju i Njemačku. Najzanimljiviji susret dokumentarca ipak je bio razgovor sa sudionicima stvarnih bitaka Drugog svjetskog rata na Jadranu, osobito s umirovljenim zapovjednikom potopljenog njemačkog torpednog čamca ("schnellbootea") "S 55" Horstom Weberom, koji je za svoje ratno-pomorske zasluge nagrađen visokim odličjem nacističke Njemačke - željeznim križem. Svakako treba spomenuti i razgovor s britanskim zapovjednikom torpednog čamca "MTB 655" koji je ispričao tragičnu priču o brodolomu i spašavanju njegove posade.
 
Serijal Frke i Mesića obuhvatio je 10 olupina, a Frka dodaje da ih je još toliko o kojima bi se mogao snimiti dokumentarac. Primjerice, strašna tragedija norveškog broda "Argo", gdje se od cijele posade spasio samo mornar Nils Mikalsen (25). On je, tvrde norveški povjesničari, već ranije preživio jedan brodolom. Godine 1940. kad je potonuo parobrod "Janna", Nils je imao nepunih 17 godina!
  
Tragedija "Szent Istvana" kod Dugog otoka

"Szent Istvan" izgrađen je 1915. u brodogradilištu Ganz & Comp. Danubius A.-G. u Rijeci kao zadnji od četiri moderna bojna broda u floti Austrougarske monarhije. Ostali iz klase Tegethoff: "Viribus Unitis", "Tegethoff" i "Prinz Eugen" izgrađeni su ranije u tršćanskom brodogradilištu. Bili su velike udarne snage, s 12 topova kalibra 30,5 cm, 12 od 15 cm, 20 topova od 7,5 cm, po četiri PA mitraljeza i četiri podvodne torpedne cijevi. U lipnju 1918. trebali su, prema zamisli zapovjednika austro-ugarske mornarice, admirala Nikolausa Horthyja de Nagbanyja sudjelovati u napadu pomorskih snaga na "Otrantsku baražu", prepreku snaga Antante na ulazu u Jadransko more. Kasno navečer 9. lipnja "Szent Istvan" i "Tegetthoff" isplovili su prema Dugom otoku, u čijoj su se uvali Telašćica trebali naći s drugima, ali su kasnili. Eskadru su primijetila dva talijanska torpedna čamca MAS koja su 10. lipnja, malo prije 3.30 sati ujutro, na nju lansirala torpeda. Pogođeni "Szent Istvan" odmah se nagnuo na desni bok, voda je prodirala u velikim količinama, ali su vjerovali da će uspjeti zaustaviti prodor i stići do obale. U 5.58 sati brod se počeo prevrtati i za čas se posve prevrnuo, te u 6.12 sati nestao s površine. Brodovi iz pratnje spasili su 976 članova posade, poginulo je 89 mornara, među njima i 27 Hrvata.
 
Na dnu Jadrana i američki ratni zrakoplovi
 
Osim brodskih u Jadranu ima i zanimljivih zrakoplovnih olupina. Recimo, američki četveromotorni strateški bombarder "B-17G" ("leteća tvrđava") pravi je mamac za podvodne turiste. Zrakoplov je potonuo 6. studenoga 1944. blizu Visa na dubinu od 72 metra. Njegovih 10 članova posade, svi osim kopilota, spašeni su zahvaljujući brzoj pomoći partizanske jedinice koja se nalazila u blizini. Frka priznaje daje uz istraživanja na austrougarskom bojnom brodu "Szent Istvan", najzahtjevniji zadatak Odjela za zaštitu arheološke baštine bila upravo ta američka "leteća tvrđava". U 2. svjetskom ratu više je od 25 američkih zrakoplova potonulo oko Visa, no stručnjaci smatraju da je upravo ovo najvrjednija olupina. U njoj su nađene sva osobna oprema članova posade, kacige, maske za disanje, instrumenti, oružje, foto oprema, čak i isprave, ali sve je ostavljeno u zrakoplovu. Poznata je i olupina još jednog američkog teškog bombardera " B-24 Liberator", serijskog broja 42-51559, čija je posada zbog nedostatka goriva planirala sletjeti na viški aerodrom koji je u rukama partizana predstavljao siguran rezervni aerodrom za savezničke zrakoplove.
 
BORIS JAGAČIĆ
 
"ZAŠTITA", 22.12.2008.
Najave  RSS
ON-LINE PRIJAVNICE
Pristup informacijama
 
Fondovi EU
 Kulturne politike i rezidencijalni programi


 
Procedura oslobođenja od plaćanja PDV-a